Poslednji premijerski dani Borisa Džonsona prošli su u mučnim poniženjima i to je najupečatljiviji deo ove skandalozne sage. Šta se to događalo u Džonsonovoj glavi i kakav je to mentalni sklop koji nije u stanju da objektivizuje svoju poziciju i da bar minimalno zaštiti sopstveno dostojanstvo i dostojanstvo funkcije koju obavlja? Odakle potiče takva odvojenost od stvarnosti, prevelika čak i za ljude koji se bave politikom i često naginju sociopatiji? Ako se Džonsonove lične osobine ostave po strani, deo objašnjenja je vezan za klasnu strukturu britanskog društva i obrazovni sistem koji tu strukturu održava.

Piše: NEBOJŠA KATIĆ/ OKO/ RTS
Mesto premijera Ujedinjenog Kraljevstva (UK) je pomalo ukleto mesto i Boris Džonson je već treći premijer u nizu koji nije uspeo da okonča svoj mandat. Dok su njegovi prethodnici, Dejvid Kameron i Tereza Mej, podneli ostavke zbog svojih pogrešnih procena i neuspeha vezanih za odnose s Evropskom unijom, razlog Džonsonovog odlaska je banalniji. On je morao da podnese ostavku zbog prečestog laganja u javnom prostoru. Reč ostavka nosi u sebi dignitet koga u Džonsonovom slučaju nije bilo – kako je uporno odbijao da se povuče, Džonson je morao da bude najuren s mesta premijera. Srećom po njega, demokratska politička teorija ne poznaje kategoriju „najurenosti“, tako da će i uz njegovo ime pisati da je podneo ostavku.
Džonsonova ostavka ponajviše liči na iznuđenu ostavku Margaret Tačer s kraja 1990. Popularnost „čelične lejdi“ bila je u velikom padu i pretilo je da Konzervativna stranka izgubi naredne izbore. Lideri stranke, zamoreni njenim vođstvom, prilično grubo su je poslali u političku penziju. Kako bi to rekli Hegel i Marks, istorija se ponavlja – prvi put kao tragedija, a potom kao farsa. Ako odlazak Tačerove baš i nije bila tragedija, odlazak Džonsona je svakako ličio na farsu.
Laganje u ime nedržavnog razloga
Podsećanja radi, Džonsonove muke su počele pre nekih sedam meseci kada se ispostavilo da su on i njegovi saradnici rutinski kršili stroge propise o kovid-karantinu kojih se pridržavala čak i kraljica. Džonson je prvo negirao da se to događalo, negirao da je o tome bilo šta znao, negirao da je u tome i sam učestvovao, da bi zatim pod „medijskim mukama“ sve priznao. Politički bonton je nalagao da Džonson još tada podnese ostavku ali je ukrajinska kriza, nekom majka a nekom maćeha, pomogla Džonsonu da još koji mesec ostane na vlasti.

Kap je prelila čašu pre par nedelja kada je Džonson na visoko partijsko mesto postavio čoveka koji ima istoriju seksualnih nasrtaja … na svoje muške kolege. Džonson je uporno uveravao javnost da o seksualnim prestupima svog saradnika nije znao ništa, da bi javnost ipak saznala kako je o tome bio davno obavešten i na to upozoren. Džonson se kasnije branio da je tu pikantnu informaciju, laku za zaboravljanje, naprosto smetnuo s uma. Pa, dešava se.
Poslednji premijerski dani Borisa Džonsona prošli su u mučnim poniženjima i to je najupečatljiviji deo ove skandalozne sage i povod za ovaj tekst. Bilo je neprijatno gledati kako se na jednom parlamentarnom odboru, dan pre podnošenja ostavke, poslanici obraćaju Džonsonu tonom koji je jedva prikrivao prezir. Konfuzan i tragično neubedljiv u svojim odgovorima, BoDžo je i tada uporno istrajavao u tvrdnji da neće podneti ostavku.
Šta se to događalo u Džonsonovoj glavi i kakav je to mentalni sklop koji nije u stanju da objektivizuje svoju poziciju i da bar minimalno zaštiti sopstveno dostojanstvo i dostojanstvo funkcije koju obavlja? Odakle potiče takva odvojenost od stvarnosti, prevelika čak i za ljude koji se bave politikom i često naginju sociopatiji?
Arogancija i inteligencija
Ako se Džonsonove lične osobine ostave po strani, deo objašnjenja je vezan za klasnu strukturu britanskog društva i obrazovni sistem koji tu strukturu održava. U centru te klasne obrazovne strukture su papreno skupe privatne škole. Pre nego što je otišao na studije na Oksford, Boris Džonson je školovan na Itonu, najpoznatijoj engleskoj privatnoj školi koja je vekovima stvarala upravljačku elitu imperije. Vreme se promenilo, izbor političkih kadrova je danas demokratizovan i ne počiva samo na kadrovima koji potiču iz malog broja elitnih privatnih škola. Iako se vreme promenilo, mentalna struktura đaka koji izlaze iz tog sistema nije bitno promenjena.
Iton svakako ne izbacuje najbolji intelektualni kadar, ali jedan deo đaka koji završavaju Iton spada u najarogantniji i najnadobudniji deo britanskog establišmenta. U glavama tih mladih ljudi, između inteligencije i arogancije postoji znak jednakosti i direktna korelacija. Što si arogantniji to si inteligentniji, pa se i eventualni hendikep inteligencije tako može nadoknaditi. Od rane mladosti ova struktura uči da prezire „plebs“ i da sebe meri i vrednuje očima uskog, privilegovanog kruga iz koga potiče.

Iako je ovo suviše slobodna generalizacija i „psihoanaliza“ jednog društvenog sloja, verujem da ona, bar delimično, može objasniti Džonsonovo ponašanje. Njega jednostavno nije bilo briga šta britanski plebs i mediji misle o njegovom ponašanju, pa otuda i sramotno odugovlačenje sa ostavkom. Džonson je ostavku podneo tek kada je iz „svog kruga“ dobio jasnu poruku da mora da ode. Ta poruka je stigla kroz ostavke nekih pedesetak visokih predstavnika vlasti među kojima je bilo i nekoliko važnih ministara.
Elokvencija pod pritiskom
Britanski političari su u pravilu dobri ili bar solidni govornici. To je zanat za koji se mora imati dara ali koji se kroz školu i politiku usavršava. Ko je pažljivije slušao poslednje nastupe Džonsona, one nastupe za koje mu nisu spremani odgovori i vickasti slogani, mogao je da uoči da su njegova elokvencija i duhovitost u javnim nastupima nestali. Videli smo jednog novog, tuc-muc Borisa, koji je bio u stanju tečno da izgovori samo poneku frazu ili potrošeni slogan. Neko bi se mogao zapitati i da li je taj novi, „neskriptovani“ Boris, bliži stvarnom Borisu.
Uzgred, Boris me je podsetio na Baraka Obamu. Bivši američki predsednik bio je izvanredan dramski čitač napisanih govora. S druge strane, kada je bivao suočen sa situacijama u kojima je trebalo improvizovati, i Obama je, blago rečeno, bio vrlo bledunjav. Ako bih bio dvostruko ironičan, rekao bih da su Džonsonovi nastupi i dalje znatno bolji od nastupa lidera slobodnog sveta, Džoa Bajdena. Ako ništa drugo, Džonson je uvek znao i gde se nalazi i kako se zove.
Laganje i državni razlog
Ujedinjeno Kraljevstvo nije Srbija i na laganje u javnom prostoru se gleda vrlo strogo, uz neke izuzetke. Bestidno laganje u ime državnog interesa se toleriše. To objašnjava, na primer, zbog čega „lažov Toni“, kako deo britanske javnosti naziva Tonija Blera, nije morao da podnese ostavku kada je lagao o iračkom programu oružja za masovno uništenje. Ni činjenica da su posledice te laži bile fatalne po milione Iračana i još po koju stotinu Britanaca, nije bitno promenila odnos javnosti prema njemu. (Da mi se ne prebaci pristrasnost, ovde ostavljam po strani skandalozno britansko laganje tokom rata na Kosovu i Metohiji.)
Ni Džonsonu niko neće zameriti zbog ekonomisanja istinom kada je u pitanju ukrajinski rat. Njegovo stradanje je vezano samo za nevešto laganje u ime sopstvenog interesa. A tako nevešto laganje čak dovodi u pitanje i njegovu inteligenciju i ponovo nas vraća na hipotezu o itonijanskom odgoju.
Šta je ostalo skriveno
Kada zbog laganja najmoćnija politička ličnost biva najurena s premijerskog mesta, to bi trebalo da govori dobro o stanju demokratije u nekoj zemlji, pogotovo gledano iz srpskog ugla i iz ugla nama sličnih država. Skeptik u meni je nešto oprezniji. Može biti da Džonson ipak nije najuren zbog laganja, već zbog nekompetentnosti i haotičnog metoda vladanja.
Može biti da je u ovim smutnim vremenima, tamo gde se o tome odlučuje, procenjeno da je BoDžo nedorastao ulozi premijera i da je potreban neko ozbiljniji i/ili čvršći. Možda bi, da je Džonson kompetentniji, afere vezane za laganje ostale skrivene, kao što su ostale skrivene i ko zna koje i kakve ozbiljnije afere. Naravno, za ovakvu procenu nemam nikakvih dokaza i one su samo u domenu intuicije ponešto obogaćene životnim iskustvom.
Čitaocu će se možda učiniti da kroz ovaj tekst provejava averzija prema Džonsonu, i da je ovaj tekst, kao i onaj od pre šest meseci, samo manifestacija te averzije. Ne. Paradoksalno, uprkos svemu, kod mene je i dalje ostalo nešto simpatija za Džonsona i ne radujem se njegovom padu. Može biti da je to zato što nikada nisam uspeo da ga shvatim ozbiljno, a možda i zato što se, ponovo intuitivno, pribojavam onoga što bi moglo doći posle Džonsona.