Uono romantično doba, u kojem sam odrastao, na Radio Sarajevu postojala je emisija koja se zvala „Sport i muzika“. Počinjala je nedjeljom u vrijeme ručka, a završavala se pred televizijski dnevnik. Dakle, trajala je vječno. U njenom centranom i najvažnijem dijelu bilo je redovno kolo Prve savezne fudbalske lige. Moj brat i ja pomno smo pratili događaje na svim stadionima, sa akcentom na onaj na kojem je igrao Željo.
Nije bilo nikakve sumnje da je sport u emisiji „Sport i muzika“ bio privilegovan. Ipak, muzika je umjela da uzme primat u onim rijetkim nedjeljama kada je noć ranije, dakle u subotu, održavan neki od značajnih jugoslovenskih festivala, Beogradsko proleće, Vaš šlager sezone ili Opatija. Muzika bi bila u centru pažnje i kada je naš predstavnik „na sinoćnjoj pjesmi Evrovizije zauzeo izvanredno sedamnaesto mjesto“. Iako dvije dijametralno suprotne stvari, sport i muzika su se međusobno isprepletale kao da su „rasle iz istog korijenja“. Znalo se dogoditi da sa istim nestrpljenjem očekujemo uključenje sa stadiona Koševo kao i pjesmu Indeksa koja je po prvi put izvedena sinoć na Opatijskom festivalu.
Ono što spaja sport i muziku to je strast. Razdvaja ih, međutim, činjenica da je sport jedna veoma egzaktna disciplina, bazirana na jasnoj i opipljivoj razlici između onih koji su brži, bolji i jači od onih koji to nisu. Ta razlika izražena je brojevima. Dakle, kontradiktorno. Konkretna razlika prikazana je apstraktnim pojmom.
Muzika je, međutim, i pored toga što joj je matematika rođena sestra (ili baš zato), u potpunosti apstraktna. Sve ostale umjetnosti čovjek umije da racionalizuje, pa je kadar riječima objasniti zašto mu se sviđa neki film, ili zbog čega mu je neka slika lijepa, a neka knjiga mudra. U tim umjetnostima, čovjek će pronaći jasan razlog koji potkrepljuje njegova osjećanja. „Ovaj film je dobar zbog tog i tog glumca, ova slika je lijepa zbog nesvakidašnjih boja, a ova knjiga zbog nevjerovatne mudrosti njenog pisca.“ Jedino za muziku čovjek nije u stanju da riječima racionalizuje to šta ga u njoj uzbuđuje.
Muzička dimenzija sporta
Poput vode koja ranja bregove, tako je i muzika, na mala vrata, ušla u sport dajući mu posebnu, neočekivanu dimenziju. Kako nema slavlja bez muzike, tako se i slava tima za kojeg se navija najlakše prenosi pjesmom. Vrlo brzo, muzika je – uz zastave, transparente i koreografiju – postala najvažniji dio navijačkog arsenala. Timovi su se, kao i reprezentacije, počeli razlikovati ne samo po boji dresova već i po pjesmama njihovih navijača.
Na koji način su određene pjesme ušle u repertoar navijačkih grupa skoro je nemoguće objasniti. Odgovor na to šta je rukovodilo gomilu da prihvati neku pjesmu kao svoju a odbaci one koje su mnogo prikladnije, možemo da pripišemo zaumnosti koju muzika ima u sebi. To je jedino što o tome možemo da kažemo. Od toga pametnije nemamo. Nit se zna zašto ti muzika tjera suze na oči, niti znaš zašto ti podiže moral. Al’ se od nje odbraniti ne možeš!
Pjesme su kišni psi
Pjesme možemo posmatrati i kao živa bića. Rode se iz srca njenog stvaraoca, odu od njega među narod i tamo ili umru ili prežive, poput pasa lutalica. Neke ostanu zaboravljene, a neke žive vječno. Neke bljesnu, pa se ugase poput meteora, a neke imaju više života od mačke. Jedan od najljepših primjera kako jedna obična pjesma dobija potpuno novi život je ujedno i najpoznatija navijačka himna koja se čuje na stadionima. Njeno ime je You’ll never walk alone.
Ona je rođena četrdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada fudbal nije bila manija. Među narod ju je šezdesetih gurnuo Geri Marsden i njegova grupa Pejsmejkers. I pored toga što je bila popularna među omladinom u Liverpulu tih godina, niko nije mogao ni da sanja da će se ta pjesma postati jedno od najjačih oružja u repertoaru navijača Liverpula i da će je baš ta razuzdana gomila proslaviti po cijelome svijetu više od Gerija i Pejsmejkersa.
Možda je „katolički misticizam“ koji provejava ovom pjesmom o nadi i vjeri koju čovjek treba da ima u srcu da ne bi bio sam i izgubljen, bio taj koji je ponukao navijače Seltika i njihove kolege iz Liverpula da je prigle sebi, ali nije lako objasniti zašto tu sudbinu nisu doživjele neke druge, mnogo popularnije pjesme koje su tih godina snimane u istom gradu u kojem su svirali i Pejsmejkersi, a koje su obilježile istoriju svjetske muzike. Obladi oblada, na primjer. Uglavnom, pored živih Bitlsa i njihovih remek djela, navijači Liverpula su izabrali, u poređenju sa ovom veličanstvenom četvorkom, anonimni sastav iz svoga grada.
Kojim je tajnovitim putem ta pjesma otišla u Glazgov i zakopitila se među navijačima Seltika to, vjerujem, niko ne zna, kao što se ne zna ni razlog zašto su je, kasnije, prihvatili navijači širom svijeta kao himnu sportu koji je odavno postao zamjena za rat.
Kako sam je prvi put čuo u pjesmi Fearless, sve do svog prvog gimnazije bio sam uvjeren da se radi o nekom lukavom zamešateljstvu grupe Pink Flojd.
Sličan zaumni put imale su i one pjesme koje su pronosile slavu naših, domaćih klubova.
Ko je zakucao?
Prije demokratskih promjena, kako moji prijatelji ironično zovu rat devedesetih, na stadionima i u dvoranama klicalo se i pjevalo drugu Titu. Kada god bi naša reprezentacija ili neki naš klub kročio na međunarodnu scenu i tamo napravio neki podvig, auditorijum bi na meču počeo da pjeva Druže Tito mi ti se kunemo, kao da je Tito dao gol a ne Đaja, ili kao da je Tito zakucao iza leđa, a ne Pero Vilfan.
Fudbalski stadioni su bili prvi na kojima se vidjelo slabljenje institucija komunističkog sistema, pa su se još mnogo prije početka rata na njima mogle čuti pjesme koje nisu u skladu sa tadašnjom oficijelnom politikom koja je proklamovala bratstvo i jedinstvo kao ključni uslov mira i sreće naroda koji u njoj žive. U tim pjesmama, kao neka vrsta hrabrosti i drskosti, pominjani su i Draža i Ante, skladno su se rimovali Srbi sa vrbama, a riječi četnik i ustaša, nekada uvrede, u veoma kratkom vremenskom roku, istina za određene grupe, postale su riječi pohvale.
Evo zore, evo zore…
Ali te otvorene, izazivačke pjesme, koje nisu manjakale na stadionima u Beogradu, Zagrebu, Splitu, pa i Sarajevu, nikada nisu dostigle popularnost onih pjesama koje su, opet iz neobjašnjivog razloga, ušle među navijačke grupe dobijajući posebnu boju, novu dimenziju zbog kojih su poneke prepoznavane kao nacionalističke ili šovinističke iako sa nacijom nisu imali veze.
Jedna do takvih pjesama bila je pjesma Đurđevdan koji je iz filma Emira Kusturice Dom za vešanje i ploče Bijelog dugmeta Ćiribiribela sletio na sjevernu tribinu beogradske Marakane i postao Zvezdin zaštitni znak. Bilo je to tačno u ono vrijeme kada su Srbi pokazivali više kuraži nego mudrosti i kada su, svjesni svoje snage ali nesvjesni međunarodnih okolnosti, počeli da vode nepomirljivu i autističnu politiku prema onim djelovima zajedničke domovine koji su otvoreno pokazivali težnju da napuste brod koji tone.
Đurđevdan, kao stara ciganska pjesma i potpuno rasterećena bilo kakvog nacionalnog obilježja, odjednom je postala simbol ne samo Zvezde, već i cjelokupnog srpstva koje je kroz stihove koji govore o proljeću koje slijeće na nečije rame, pokazivalo nadmenost i odsustvo osjećaja za međunarodni faktor, toliko karakteristično za ovaj ponositi narod.
Uzalud su mnogi navijači Zvezde, veliki pjesnici i muzičari, pisali stihove u čast svog velikog kluba, od Ršuma do Bajage, svi su tražili zgodne note i prave refrene, ali ono što je u jednom trenutku navijačima Zvezde bio Đurđevdan, nijedna namjenski napisana pjesma nije mogla ni da primiriše.
Vrhunac Đurđevdana bio je Bari i 1991. godina, kada je Zvezda pokorila Evropu i svet. Ali, kao što sportski komentatori u nedostatku jasnijeg objašnjenja imaju običaj da kažu, radost je kratko trajala, pa se nakon prvih ratnih poraza, sankcija, katastrofe i otrežnjenja, Đurđevdan vratio sa Marakane među običan narod, na slavlja, svadbe i u kafane, gdje joj je i bilo mjesto.
Da volim crno-bele
Međutim, koliko muzika može da promijeni ugao gledanja na neki sportski fenomen najbolje pokazuje pjesma kojom navijači košarkaškog kluba Partizan, bivšeg evropskog šampiona, dočekuju svoje ljubimce na teren.
Da je neko Đeli Jusiću i drugarima rekao da će njihova pjesma Dok palme njišu grane pola vijeka kasnije dočekivati košarkaše u crno-bijeloj opremi, pred frenetičnim navijačima u prepunoj Areni, ljudi bi vjerovatno pomislili da se neko sa njima dobro zajebava, a sa druge strane skoro je nemoguće objasniti mlađim navijačima Partizana da je melodija na kojoj se oni kunu u ljubav svome timu u stvari melodija pjesme koju su slušali njihovi dedovi, u nekim slučajevima čak i pradedovi, u izvođenju grupe koja se zvala Dubrovački trubaduri.
Dobro pamtim sve
Sličnu putanju imala je i pjesma koju je na stadionu JNA izvodila grupa istog imena, JNA, a koja se zvala Dobro pamtim sve.
U jednoj fazi svoje ljubavi prema crno-bijeloj boji, momci okupljeni oko pokreta koji se zove Grobarski treš romantizam su, osim murala zahvaljući kojima su beogradske ulice dobile novu estetiku, obrađivali i pjesme iz zaostavštine izuzetno bogate jugoslovenske popularne rok kulture, pa su tako nabasali na zaboravljenu riječku grupu Fit i njihov poluhit Zaboraviću sve, koji je u ono vrijeme eksplozije jugoslovenske popularne muzike ostala, najblaže rečeno, neprimjećena.
Grupa JNA, dio Grobarskog treš romantizma, međutim napravila je pjesmu koja je pokretala ne samo južnu tribinu, već i cijeli stadion kojeg, oni koji vole Partizan više nego što je normalno, još uvijek zovu Stadion JNA.
Igra rokenrol treća Jugoslavija
Prvu pravu radost devedesetih donijela je košarkaška reprezentacija Jugoslavije kada je u Atini osvojila evropsko prvenstvo polazeći, kao pravi autsajder, od samog starta kvalifikacija. Umoren i ponižen, narod je dočekao svoje heroje na prepunim trgovima skačući i slaveći trijumf nad svom silom ovoga nepravednog svijeta koji se, svaki je Srbin bio uvjeren u to, spustio na njihova nejaka pleća. Danilovićevo zakucavanje preko Sabonisa ostaće u kolektivnom sjećanju ove prgave nacije mnogo duže i mnogo dublje od svih tripl dablova koje su potonji naši NBA košarkaši napravili posljednjih dvadeset godina.
Doček košarkaške reprezentacije, svetskog šampiona 1998. godine, uz „Igra rokenrol cela Jugoslavija“
Opšte i spontano slavlje, u vremenu turbo folka, dizelaša i krajnje agresivnih i militantnih trendova koji su devedesetih marširali gradovima zemlje u plamenu, pronašlo je zaostali hit ekstravagantne novotalasne grupe Električni orgazam, koji se zvao Igra rokenrol cela Jugoslavija. Srđan Gojković, autor te zanosne pjesme, mogao je da očekuje sve osim toga da neka njegova pjesma postane opštenarodni hit, ali ga je taj isti narod prevario. Izabrao je njegovu pjesmu kao himnu radosti i pored toga što su vremena u kojima se izlazilo na ulice proslavljajući pobjede naših sportista, bila sve samo ne radosna.
Glavu sociolozi mogu razbijati tražeći razlog ove nesvakidašnje ljubavi između jedne pjesme i miliona navijača. Dovoljno objašnjenje za tu ljubav nije ni poletan navijački ritam na samom početku pjesme, ni pominjanje Jugoslavije čije je ime u to vrijeme tamnilo i među Srbima, ni prkos kojim su ljudi razumeli poziv na igru u vremenima koja su više bila sklona sahranama. Ta je ljubav iznjedrena iz nečega teško objašnjivog. Pored Cece, Džeja, Ace i njihovih „megahitova“, narod je izabrao Električni orgazam!?! Zato je muzika predivna stvar! Nepredvidiva!
Jebite se fudbaleri
Pred odlazak na svjetsko prvenstvo u Francusku 1998. godine jugoslovenska fudbalska reprezentacija bila je skuplja od države koju je predstavljala. U njenim redovima bila su najmanje trojica igrača koja su mogla mirne duše biti izabrana među deset najboljih fudbalera na svijetu – Stojković, Savićević, Mijatović. U drugom ešalonu te divizije smrti stajali su Jugović, Mihajlović, Milošević, igrači koji su mogli da igraju u bilo kojem klubu na svijetu. Snaga ekipe, međutim, ne mjeri se snagom pojedinaca, pa ih je u Francusku ispratila zebnja navijača i njihovo dramatično iskustvo da mnogo više od imena reprezentaciji može da pomogne duh. A duha ona više nije imala.
Ipak, tinjala je nada da naš drim-tim može da učini čudo u Francuskoj. Potpisnik ovih redova bio je zamoljen od strane jedne sportske televizije da snimi pobjedničku pjesmu koja bi naše fudbalere bodrila u Francuskoj. Imao sam čast da moj partner u tom uzaludnom poslu bude Bora Đorđević, vispreni pjesnik kome stihovi ispadaju iz rukava.
On očas posla napisa panegirik našim fudbalerima sklapajući stihove pred našim očima u Studiju O u Avalskoj ulici. Međutim, pjevajući hvalospjev našim fudbalerima i Bora i ja smo se osjetili, najblaže rečeno, čudno. Obojica smo karijere pravili na tekstovima koji kritički govore o društvu u kojem živimo, pa nam je hvaljenje čak i takvih veličina kao što su Piksi i Dejo stvorilo osjećaj nelagodnosti.
Iako smo svim srcem bili uz reprezentaciju i iako je naš patriotizam bio nesporan, traumatično iskustvo odrastanja od jednog do drugog poraza u nama je probudilo sumnju da taj kolektiv slavnih imena neće proći ništa bolje od onoga od prije deceniju i po, kojeg su činili Sušić, Pižon, Šurjak, Šljivo…
Posao oko pjesme završili smo relativno brzo, ali se radi dobrog raspoloženja odlučismo da napravimo i jednu verziju u kojoj kudimo naše ljubimce. Naziv pjesme pojavio se spontano: Jebite se fudbaleri. Ta, gubitnička verzija, ne samo da je bila bolja i iskrenija od one naručene, već je i u narodu dobila mnogo značajniju ulogu. Ipak joj je istorija našeg fudbala dala mnogo više za pravo od one koja fudbalere hvali.
Zora nad Montevideom
Najzagonetniji ulaz na stadione i među narod u posljednje vrijeme imala je pjesma Pukni zoro, za koju bi svi ruku dali da se radi o staroj srpskoj pjesmi iz balkanskih ratova koju je samo „čvrsta komunistička ruka“ držala daleko od ušiju i srca našeg naroda. Njen tvorac, slovenački kompozitor Manjifiko napravio je ono što je najteže svakom umjetniku, da svoje djelo dislocira u prošlost, da ga antidatira i da u jednom trenutku čovjek zaista ne zna kada je pjesma napisana.
Da stvar bude još ljepša, pjesma je napisana za film Montevideo, što podrazumijeva da je autoru fudbal bio glavna inspiracija.
Pukni zoro je jedina tačka oko koje se svi Srbi slažu. Osvojila je obale obe strane Drine. Ne postoji slavlje, što na sportskom što na nekom drugom polju, a da ta pjesma ne zauzima centralno mjesto. Toliko su se Srbi s njome poistovijetili, da njenom autoru ozbiljno prijeti etiketa srpskog nacionaliste. Kako je i Bože pravde napisao Slovenac, dolazimo do zaključka da će na svakom sljedećem konkursu za himnu jedan od uslova biti da autor dolazi iz Slovenije.
Ali, šta je to što navijače okupi oko pjesme? To je pitanje nad pitanjima. U nedostatku ideje, utopijske slike svijeta, „nečeg vrijednog robije“, mladi ljudi se okupljaju oko fudbalskih klubova ne bi li tu, u grupi istomišljenika, ostvarili dvije osnovne duhovne potrebe bez kojih mladost ne bi smjela da prođe. Prva je da osjete pripadnost nečem većem od sebe, a druga je spremnost da se zbog nečega žrtvuju. Žrtva stoji kao postulat u svakoj religiji. Ona je preduslov za bilo koji moralni kodeks. Njena potreba je neumitna i u onim ružnim, ali i u lijepim stvarima.
Navijač slijedi taj starozavjetni instinkt. Spreman je da za voljeni klub „da svoj život“. Otuda potreba da se kroz pjesme ovaploti taj ritual. Ako je šta vrijedno robije, onda je to ljubav prema voljenom klubu. A ako je ovo tačno, a indicira da jeste, onda je kristalno jasno kako je lako iz takvog miljea regrutovati mladiće za akcije koje nemaju nikakve veze sa fudbalom.
Radio emisija „Sport i muzika“ završavala je negdje pred večernji dnevnik. Brat i ja smo je ispratili sa suzama ili sa osmjehom zavisno od toga da li je Željo pobijedio ili nije. Ipak, kakav god da je rezulat bio, dolazila je nova nedjelja sa novim pjesmama i utakmicama. Jedno je bilo sigurno: dok je bilo mene i mog burazera, Željo nikad nije walk alone….
Dr Nele Karajlić
Izvor: RTS
