Trka za naoružanjem i ratnim tehnologijama, što je krenula od hladnoratovske podjele, udarila je u zid. Shvatilo se da nuklearno oružje više ne može biti „kec u rukavu“, ne samo zato što postaje dostupno mnogima, već iz banalnog razloga: nuklearni rat nužno je rat samouništenja.
Međutim, takvo saznanje nije obeshrabrilo nepresušni apetit za ratovanjem, već samo donijelo jedan radikalan obrt u strategiji ili percepciji rata, na šta je ukazao i Valerij Gerasimov u članku „Vrijednost nauke je u predviđanju − Novi izazovi zahtijevaju novo promišljanje oblika i metoda izvođenja borbenih operacija” (2013). Naime, sadašnji načelnik Generalštaba ruske vojske u tom članku zaključuje:
„U 21. veku postoji tendencija zamagljivanja razlika između stanja rata i mira. Ratovi se više ne objavljuju, a kad započnu, ne idu prema obrascu kakav se ranije očekivao. Uloga nevojnih sredstava u postizanju političkih i strateških ciljeva je narasla, pa je u nekim slučajevima njihova efikasnost znatno nadmašila silu oružja. Naglasak korišćenih metoda sukoba preusmjerava se na široku upotrebu političkih, ekonomskih, informativnih, humanitarnih i drugih nevojnih mjera, koje se sprovode uz korišćenje protestnog potencijala stanovništva.“
Croquis
