Piše: Atanas Stupar
Za trgovinu putem dostave dovoljni su vam proizvođač, naručilac, mobilni telefon i kurirska služba. Trguje se raznim vrstama roba. Najpopularnija je brza hrana. Crna Gora je proširila lepezu usluga. Uvela je novinarstvo na dostavu.
Ko je pokretač ove inovacije otkrili su nam spisi Specijalnog Državnog Tužilaštva.
Tužilaštvo je formiralo predmet protiv biznismena koji je na principu brze dostave poslovao sa nekoliko pažljivo izabranih crnogorskih novina i portala. Trgovali su Novinarskim vijestima. Biznismen je bio naručilac a mediji proizvođači. Kao bazna sirovina i začini za Novinarske vijesti poslužili su prisluškivani razgovori, policijski podaci, informacije iz sudstva i tužilaštva, tajne akcije bezbjednosnih službi, Jednostavan model. Umjesto pice zamislite novinarstvo. Tijesto je spremno u svakom trenutku. Dovoljno mu je dati ime i prezime. Potom mu se dodaju razne supstance, filovi i kao najvažniji sastojak začini iz tajno prikupljenih podataka. Poslije kratke uredničke obrade sve zajedno se stavi u novinarsku peć. Onako vruće, dok se još puši direktno se servira čitaocima.
Po nalazima SDT-u novinarstvo na dostavu funkcionisalo je od 2018. do 2024. godine.
Građanski je odgovorno da ne komentarišemo postupke koje SDT vodi protiv Novinarstva na dostavu. Nikome neće zasmetati ako se u međuvremenu pozabavimo uobičajenim Crnogorskim novinarstvom.
Umjesto da se posvete analizama društva i događaja novinari i kolumnisti crnogorskih medija u svojim tekstovima insistiraju na etiketiranju neistomišljenika. Malo je štiva gdje se ne spominju četničke vojvode, komite, ustaše, popovi, fašizam, antifašizam… Iz otrovnog buketa novinarskih etiketa jedino se oslobodioci spominju u ironičnom kontekstu. Mišljenja o oslobodiocima su podijeljena. Svako građanin ponaosob može prosuditi da li su oni koje novinari nazivaju oslobodiocima lažni oslobodioci ili stvarni oslobodioci. Ja lično izjasniću se o tome u pretposlednjem pasusu ovog teksta. Do tada nastavljam priču o crnogorskom novinarstvu.
Nikola Jović: Zašto su dešavanja u Srbiji suprotna od Majdana u Ukrajini 2014.
Iako četnici, ustaše, fašisti, antifašisti kojima su prepunjeni mediji nemaju nikakve veze ni sa izvornim značenjima ni sa crnogorskom stvarnošću novinari i kolumnisti od njih ne odustaju. Očigledno im nije cilj informisanje i analiza aktuelnih dešavanja već propagiranje sukoba i izazivanje haosa u društvu. Potenciranjem jedne, gole, ozloglašene riječi ispred nečijeg imena ti nazovi novinari i kolumnisti nastoje da upravo tom riječju na neviđeno diskredituju političkog protivnika bez pružanja bilo kakvih dokaza o njemu i njegovom radu. Takvo stanje u crnogorskom novinarstvu predugo traje. Jasno nam je zbog čega ove degutantne, vulgarne i otužne fraze o četnicima, koljačima, jamarima, ustašama, balistima, balijama nijesu dosadile čitaocima. Čitaoci se ponašaju kao navijači, a navijačima su svojstvene vulgarnosti, psovke, buka, vrijeđanje i izazivanje protivničke strane.
Pitanje je zašto ovakve verbalne opscenosti i gnusobe iz minule istorije nijesu dosadile autorima tekstova? Nije ni njima lako u svakoj prilici spominjati četničke vojvode i fašiste, komite, ustaše, preobraćenike. Ne rade oni to bez valjanog razloga. Taj razlog se zove potrošačka glad. Psovačke i prostačke doskočice novinara i kolumnista imaju dobru prođu na crnogorskom medijskom tržištu. U prometu su jer se dobro plaćene.
U kom grmu leži zec ili što je pravi cilj pomenutih etiketiranja pokazale su nam javno dostupne telefonske prepiske između sponzora-naručilaca, novinara-proizvođača i medija-distributera. Upoznati smo na koji su način bogati sponzori iz sjenke, novcem sumnjivog porijekla oblikovali izborne procese i medijsko-politički prostor Crne Gore. Objelodanjene prepiske otkrivaju kako je funkcionisao lanac onlajn porudžbina, brzih dostava i objavljivanja tekstova naručenih u interesu određene partije.
Ostao bi to biznis kao i svaki drugi da nije imao preveliki zalogaj. Namjerio se ništa manje nego na državu. Crna Gora mu je bila zalogaj. Država je morala pronaći način da se odbrani od apetita onih koji su je tri decenije koristili kao svoj uobičajeni obrok.
Osujećeni u pokušajima da utiču na izborni proces i instrumentalizovanom mržnjom naude pobjednicima izbora 2020. godine prozvani novinari i mediji sada se bune i žale međunarodnim institucijama. Tvrde da imaju pravo na kritiku aktuelne vlasti. To pravo im širokogrudo potvrđujemo. Niko im ga niti može niti smije osporiti. Imaju i više od tog prava. Imaju obavezu da kritikuju loše poteze i ove i svake naredne vlasti. Ipak te novinare i te medije treba podsjetiti da su do 2020. godine kritikovali isključivo opoziciju. I tada su njihova novinarska šišnjarenja i šićarđijstva bila podržana novcem iz sumnjivih izvora.
Nikola Jović: Zašto su dešavanja u Srbiji suprotna od Majdana u Ukrajini 2014.
Dok oni lansiraju priče o svojoj ugroženosti i javnost ima pravo da se zapita da li tzv. ugroženi novinari i mediji kritikuju sadašnju vlast u interesu javnosti i prava javnosti da zna ili je kritikuju po narudžbinama i u interesu bivše vlasti i s njom povezanih kriminalnih grupa. Odgovor kakav god bio neće ugroziti ni novinarsku profesiju ni ulogu medija jer jer su slobode njihovog djelovanja temelj demokratskih društava.
Međutim ne mali problem predstavlja podsticanje i širenja govora mržnje u koje su upleteni određeni novinari i mediji. Javnost ne može ostati ravnodušna na činjenicu da je intimus i sponzor određenih novinara i određenih medija direktno povezan sa pisanjem grafita protiv muslimana u Rožajama („Biće malo pisanje u Rožaje noćas… Bježite turci… Selite se… i neizbježne 4s“),.
Neko je iz do tada vladajuće partije naručio grafite, služba državne bezbjednosti ih je preko kriminalaca iscrtala a uslužni ih mediji i novinari razglasili na sva zvona. Što je to ako ne organizovano širenje mržnje.
Novinari su dobro znali do čega mogu dovesti lažne vijesti o vrijeđanju nacionalnih osjećanja građana Rožaja. Bez ikakve provjere, informaciju o provokativnim grafitima i simbolima jedan broj novinara i jedan broj medija pretvorio je u političko oružje i tutnuo ga u ruke partiji koja je izgubila izbore. Poslije takvog čina licemjerno je govoriti o nezavisnom novinarstvu i žaliti se na ugroženost profesije.
No bez obzira čak i na novac sumnjivog porijekla koji je stao iza afere Rožajskih grafita smatram da ni medije ni novinare ne mogu ugroziti pozivi za najavljena svjedočenja u Tužilaštvu. U nekoj drugoj sredini ovakve novinare i ovakve medije javnost bi prezrela. Uradila bi to samo zato što svojim djelovanjem podstiču unutrašnje nacionalne sukobe dok istovremeno pred javnošću glume brigu za multikulturalnu, građansku i antifašističku Crnu Goru.
No Crna Gora to neće uraditi jer je prevrtljiva i nedemokratska sredina. I poslije afere sponzori-grafiti-mediji imaćemo visoko polarizovanu i ostrašćenu medijsku scenu. Njome će i dalje dominirati navijački novinari i navijački mediji sa redovnom dozom uvreda, omalovažavanja, podrugivanja drugačijim mišljenjima.
Nikola Jović: Zašto su dešavanja u Srbiji suprotna od Majdana u Ukrajini 2014.
Opštepoznato je da novinari svojom profesijom utiču na javno mnjenje. Kada se novinari stave na raspolaganju partiji povezanoj sa kriminalnim strukturama i preuzmu jezike i metode navijača država je podložna nestabilnostima. Još gore je kada dio novinara, medija i političara dobije sponzora koji novcem sumnjivog porijekla teži da državu vrati u okvir one stare dobro poznate slike.
Sjetimo se slike doskorašnje Crne Gore. Država je bila pretvorena u nacionalni stadion sa razvijorenim zastavama i euforičnim navijačima koji kliču basnoslovno bogatom Gospodaru. Sve igre na nacionalnom stadionu bile su namještene i strogo kontrolisane od strane Gospodara. Iz svoje visoke lože Gospodar je držao pridike o patriotizmu. Proglašavao izdajnicima sve koji ne učestvuju u spektaklu koji je on režirao. Cinično nam je poručivao da se moramo navići na njegov stadion.
Ne znam za druge ali ja sam zahvalan oslobodiocima, sa ili bez znaka navoda, što su iz crnogorskih domova uklonili tu sliku.
Sa druge strane ostajem žalostan što Crna Gora gotovo pa i da nema intelektualaca, novinara, medija sposobnih i spremnih da se izdignu iznad normativa koje postavljaju primitivno-agresivne politike.
