Otkad su Austrougari pokušali da razore vrh Lovćena, kako bi detronizovali Petra II Petrovića Njegoša iz svijesti i duše Crne Gore, a projekat nastavili komunistički naučnici, gurajući Njegoša u zagrljaj Čarlsa Darvina i Karla Marksa, sve do ovovremenih avetinja što bi, da su kako mogli, Njegoša poslali i u Had i u Hag, veće ludosti nije se pojavljivalo od ove Pozivnice koju prilažemo.
Da li je vijećao neki naučni odbor, ili je prosto neki dizajner samoinicijativno odlučio da se upusti u reinterpretaciju lika i djela Petra II Petrovića Njegoša, ovim „efikasnim“ skrivanjem, da na kažem, brijanjem Njegoševe brade, to dakako ne možemo znati. Njegoš kao da (k)viri iza dizajnerske roletne, čekajući da ga pušte neđe unutra, ili je on već strpan u neko „unutra“; zatočen i čeka da ga oslobode dizajner i berberi.
Dočim, bez obzira na pobude — možda nekakve fobije, možda je neki fetišizam posrijedi — smatram neprimjernim da se ovom „dizjnersko-berberskom“ egzibicijom skrnavi Njegoševo lice i naličje.
Ne mogu biti razuman, možda je ovo neka estetizovana bizarnost u maniru glasovite Marine Abramović. Ako se radi o ugledanje na ovu „svjetsku“ umjetnicu, onda skoro pa da je u redu.
Čitava geneza nedoličnog tumačenja i odnosa prema Njegošu, pa ni ove savremene lakrdije neće moći da izbrišu Njegoševa djela. Neće u tom zlokobnom naumu pomoći ni administrativna sila kojom se pokušava Njegošev i njegoševski smisao presvesti u beslovesnost.
Neće Njegoša detronizovani iz književno-duhovne svjetlosti ni to što su mu amanet pogazili, ni to što su mu kosti prematali, ni to što ga olajavaju ispredajući dijagnoze od čega je, zaboga, umro Vladika, od čega je bolovao. Nije od neprosvijećenosti kao njegovi današnji berberi, mada to su samo potomci onih brica, što su, rekoh, još od Austrougara, fašista i komunista, britvali da nekako neutralizju Njegoša, da ga rasrbe, razvladiče, rascrkvene… jer, jedino bi, jedino tako, skrnaveći boga, mogli sjesti na „tron nepravo uzeti“.
Milovan Urvan
