U organizaciji Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori i studijskog programa za Srpski jezik i južnoslovenske književnosti u okviru manifestacije „Mart – mjesec srpskog jezika“, održano autorsko veče Miloša Kovačevića, lingviste i univerzitetskog profesora koji je čitav radni vijek posvetio jednom suštinskom pitanju: šta zapravo znači jezik jednog naroda.
Miloš Kovačević, redovni profesor na univerzitetima u Beogradu i Kragujevcu, iza sebe ima višedecenijsku akademsku karijeru i opus od oko četrdeset naučnih knjiga. Nedavno je izdavačka kuća „Jasen“ objavila izbor od trideset njegovih djela, svojevrsni presjek rada koji sabira gotovo cijelu jednu lingvističku epohu.
„Izdavačka kuća „Javor“, objaviće još deset knjiga, tako da ce tek onda to biti sabrana djela. Nakon toliko godina u nauci, shvatio sam da niko nema takvu odgovornost, kao oni što se bave istorijom i jezikom, jer to su identitetski kriterijumi. U vrijeme romantizma od 67 nacija u Evropi šesdeset dvije proglašene su identitetskim narodima, na osnovu jezika, a jedan od tih naroda su Srbi. Danas je nemoguće stvoriti nove jezike, osim vještačkog” kazao je Kovačević.
Govoreći o savremenom trenutku, Kovačević ističe da jezik, uprkos brojnim istraživanjima i dalje skriva neistražena područja. Upravo ta otvorenost jezika čini ga živim prostorom stalnog preispitivanja.
“Gotovo je neverovatno da se u XXI vijeku, u jednom malom slovenskom jeziku, mogu naći konstrukcije, koje ne pominje ni jedna gramatika. Recimo, kada kažete: „To je razlog zašto nijesam došao!“ – jedna obična konstrukcija, koja postoji u srpskom jeziku, a koju niko od perioda Vuka Karadžića, do danas,nije zabilježio. Riječ je takozvanim relativno uzročnim konstrukcijama. Postoje one“ Bio sam na mjestu, gde smo se sastali“ ili „U vrijeme kada smo se sastali“, ali “zašto” ne postoji! Sve to pokazuje da imamo neispitano gramatičko polje srpskog jezika.
Ovih 30 knjiga na jedan način odražavaju suštinu srpskog jezika, njegovu stilistiku, modernu sociolingvistiku, istoriju, odnos srpskog jezika prema njegovim preimenicama, prema onome što se danas zove hrvatski, bosanski ili crnogorski”
Poseban akcenat njegovog naučnog rada jeste stilistika – analiza jezika književnosti. Kroz proučavanje sedamdesetak pisaca, Kovačević pokazuje da velika književnost ne postoji mimo jezika, već isključivo kroz njega, kao njegov najviši izraz.
“Kada pogledate našu kulturu i našu književnost, videćete da jedan mali narod ima velike pisce.Uzmite samo Andrića, Crnjanskog Pekića i Kiša i pokažite mi narod u Evropi, koji je imao četiri velika pisca u jednom vijeku! Znači da je srpska kultura velika, mnogo veća od naroda koji je baštini. Ja sam desetak knjiga posvetio našoj književnoj umetnosti“, ističe.
U fokusu njegovih istraživanja nalazi se i srbistika, nauka o srpskom jeziku, njegovoj gramatici, sintaksi i stilistici. Ipak, uprkos bogatoj tradiciji, Kovačević upozorava da je pred istraživačima još mnogo neotkrivenog.
“Danas, evropski studenti kada žele da se bave poezijom, uče srpski jezik. Interesuje ih naš akcenat, zato što nigdje ne postoji takva mogućnost pravljenja pjesničke harmonije, kao sa srpskim četvoroakcenskim sistemom, gdje imate dva silazna i dva ulazna akcenta. Znači da možete da pravite takvu versifikaciju, kakvu ni Grci, koji su je izmislili, nisu mi sanjali da može postojati.Iskreno mislim da status srbistike kao naučna discipline nikada neće biti doveden u pitanje, ali je status školstva u Srbiji veliki problem, zato se mali broj studenata odlučuje za te studije”, navodi on.
Moderirala je profesorica Jelena Gazdić, a razgovor je dodatno otvorio prostor za dijalog o jeziku kao temelju identiteta i kulture.
Izvor: RTNK
