Piše: Žikica Simić
U filmovima Dejvida Linča muzika igra važnu ulogu. Ko je gledao bar jedan njegov film to zna. Pažljivo odabranim pesmama, kao i originalno pisanom muzikom, Linč na efektan i upečatljiv način naglašava nadrealnu i oniričnu prirodu zbivanja u svojim delima.
Čuvena scena iz filma „Plavi somot“ kad Din Stokvel „peva“ pesmu Roja Orbisona „In Dreams“ je najbolji primer. Dok Stokvel „peva“ Denis Hoper u liku Frenka Buta pada u psihopatski trans prikazujući pri tome svoju superiornu glumačku veštinu.
Slično je i sa pesmom „Baby Please Don’t Go“ u interpretaciji grupe Them, matičnog benda Vana Morisona, koju Hari Din Stenton sluša dok u filmu „Divlji u srcu“ putuje za Nju Orleans. Njome je najavljen čitav niz budućih bizarnih događaja.
A da ne govorimo o numeri „Sykamore Trees“ koju u seriji „Twin Peaks“ izvodi Litl Džimi Skot. Ona u potpunosti definiše onostranu prirodu celog projekta.
„Mene je oduvek zanimala veza između zvuka i slike, posebno muzike i slike. Muzika je magičan svet“, rekao je Linč u jednom davnašnjem intervju za britanski magazin „Dazed“. U lavirintima tog magičnog sveta Linč je pronalazio elemente kojima lako i vešto eksplicirao zaumnu i neuhvatljivu prirodu svojih filmova.
„Sve je to vrlo jednostavno, ali stvar nije u tome šta govorite, već u načinu na koji to govorite i kako to kao tekstura deluje… Da biste to izveli morate da zaronite veoma duboko u sebe, u to gde jeste i u to šta osećate“, rekao je Linč u knjizi „Linč o Linču“ (Hinaki, 2005), koju je priredio Kris Rodli. Na taj način je pokušao da objasni višeznačnost efemernih pop, rok i bluz napeva koje je koristio u filmovima.
Anđelo
Anđelo Badalamenti je bio glavni Linčov saradnik kada je u pitanju originalna muzika za njegove filmove. U knjizi „Linč o Linču“ Linč opisuje njihov modus operandi:
„…Seo sam sa Anđelom i rekao mu šta želim. I Anđelo je počeo da svira. Mogao je da svira bilo šta. Sve je podjednako dobro znao. I tako je on počeo da svira, ja sam mu pričao, onda je počeo da svira nešto drugo, ja sam mu opet pričao, jer sam počeo da reagujem na ono što je počelo da se pojavljuje dok je on pokušavao da uhvati ono na šta sam mislio. Počnete sa jednog mesta i samo nastavite. I onda, čim me obuzme uzbuđenje, on to zna. Odsvirao je celu stvar. A onda smo joj dodali sliku. I – buum! Kažem vam, to malo muzike je zaslužno za devedeset odsto užasa iz te scene. I muzika nosi emociju te scene.“
Jeziva filmska sekvenca o čijem nastanku govori ovaj citat je iz filma „Divlji u srcu“. Šerilin Fen nastrada u automobilskoj nesreći, mozak joj curi iz lobanje. Užasnuta tim prizorom Lora Dern vrišti onako kako samo ona to zna.
Anđelo Badalamenti je za Dejvida Linča bio isto ono što i Bernard Herman bio za Alfreda Hičkoka ili Dimitri Tjomkin za vestern filmove. Umeo je da napiše muziku koja je služila kao portal kroz koji se iz realnog prelazi u nadrealno, onostrano, onirično.
15. januar
Smrt Dejvida Linča 15. januara ove godine izazvala je lavinu komentara na društvenim mrežama. Kao da su svi imali potrebu da kažu pokoju reč tim povodom. Takav poredak stvari nije u skladu sa uvreženom predrasudom o hermetičnoj prirodi Linčovih filmova.
Mnogo više ljudi voli Linčove filmove nego što ih razume. Oni su kao poezija ili mitovi. Sa publikom komuniciraju na način koji nije lako definisati. Kao da racio i logika nemaju nekog upliva u tu komunikaciju.
Upoznao sam svojevremeno jednog lika koji je svoje umetničke škole završio na prestižnim svetskim univerzitetima. Imao je neobičan hobi. „Sve što je ikad napisano o Linčovom filmu ’Bulevar zvezda’ (Mulholland Drive) na bilo kom jeziku bilo gde u svetu ja sam pročitao. I dalje pratim šta se piše na tu temu“, rekao mi je.
Nije on jedini. Ima puno pasioniranih Linčovih fanova koji znaju sve o njegovim filmovima. Televizijska serija „Tvin Piks“ prednjači u tome. Nije čudo. Ona je redefinisala pop kulturu. Novi sadržaji i načini pripovedanja, mistika i onostranost, naslućeno i neuhvatljivo uvršteni su u katalog pop kulture i redefinisali je.
Tamna noć duše
„Slika i zvuk su podjednako važni. 50/50. Pola-pola“, citiraju Linča ovih dana. O njegovoj privrženosti toj ideji dobro govori muzički projekat u kome je Linč učestvovao pre petnaestak godina. Radi se o albumu „Dark Night Of The Soul“ koji potpisuju Danger Mouse i Sparklehorse, odnosno Brajen Barton i Mark Linkus (videti tekst o Linkusu na portalu OKO) čija su to umetnička imena.
Dejvid Linč je prihvatio poziv da učestvuje u tom projektu. Saradnja Linkusa i Linča nije iznenadila ljubitelje rok muzike. Bilo je naime jasno da je Linkus, alias Sparklehorse, pravi rokerski pandan Linču. Pesme „Homecoming Queen“, „Most Beautiful Widow In Town“ i druge sa njegovog debi albuma „Vivadixiesubmarinetransmissionplot“ iz 1995. godine, kao i one sa albuma koji su usledili, imale su istu nadrealno-oniričnu auru kao i Linčovi filmovi.
Iza malovaroških kulisa „američkog načina življenja“ detektovan je bizaran, polupsihotični univerzum. Ušna školjka pronađena u travi iza neke idilične američke kuće savršeno korespondira sa Linkusovim pesmama. Artistička elaboracija se bazira na istovetnim postulatima: Linčova celuloidna snoviđenja i hipnagogičke slike iz Linkusovih pesama napravljeni su od istog materijala.
Dejvid Linč je otpevao dve pesme na albumu „Dark Night Of The Soul“. Jedna se zove „Star Eyes (I Can’t Catch It)“ a druga je naslovna. Takođe je ovom projektu dao multimedijalnu dimenziju. Specijalno deluks izdanje praćeno je knjigom Linčovih fotografija. Neke od njih se nalaze i u bukletu koji ide uz „obično“ CD izdanje. Prikazani su prizori koji bi lako mogli da bude deo nekog nesnimljenog Linčovog filma.
Pet pesama – digresija
U septembru 2013. godine Dejvid Linč je uzeo učešće u rubrici „Mindblowers“ magazina MOJO. Po pravilima te rubrike trebalo je da odabere pet pesma sa kojima ima „najdublju“ komunikaciju. Evo tog izbora:
- Elvis Presley: Baby, What You Want Me To Do
- Escondido: Black Roses
- ZZ Top: I Gotsta Get Paid
- Neil Young: Love And War
- Harry Dean Stanton: Everybody’s Talkin’
Duboki tradicionalizam i fanovska privrženost karakterišu ovaj izbor.
Prva pesma sa ovog spiska u skladu je sa Linčovom izjavom u pomenutom intervju za magazin „Dazed“: „Moja omiljene muzika je on koja je bazirana na bluzu i to onom čikaškom, električnom.“
Autor pesme „Baby, What You Want Me To Do“ je Džimi Rid. To je isti onaj lik kome je Dilan posvetio pesmu „Goodbye Jimmy Reed“ u kojoj se kaže:
Goodbye Jimmy Reed, Jimmy Reed indeed
Give me that old time religion, it’s just what I need.
Kad bi postojala mašina koja bi pomoću „tajnih elektroda“ mogla da izdvoji kvintesenciju rok muzike onda bi to bila neka pesma Džimija Rida. Smem da se kladim u 100 evra da bi tako bilo. Možda baš ova koju je Dejvid Linč izabrao u Elvisovoj interpretaciji.
Pesme dueta Escondido i Harija Din Stentona pokazuju fanovsku privrženost popularnoj muzici. Pesmu Black Roses Linč je čuo na radiju. Dopala mu se. Podsetila ga je na Mazzy Star. Poslao je poruku izvođačima preko društvenih mreža. Javno je izrazio svoje oduševljene. Taj gest je naravno izazvao veliku medijsku pažnju.
Spremnost da javno podrži debitanski album nepoznatih izvođača i da na taj način stavi svoj autoritet i reputaciju u službu promocije njihove muzike nije čin koji se očekuje od vrhunskih umetnika.
Hari Din Stenton se često pojavljivao u Linčovim filmovima. Da ne nabrajamo. Završna scena iz filma „Strejt priča“ je, možda, najupečatljivija.
U intervju magazinu „Uncut“ Hari Din Stenton je 2016. godine ispričao kako je došlo do te saradnje.
„Voleo bih da glumiš u poslednjoj sceni i da plačeš“, napisao je Linč u poruci koju mu je uputio. Tom prilikom Linč je Stentonu poslao kopiju pisma koje je indijanski poglavica Sijetl (po njemu se zove onaj grad) uputio američkom predsedniku povodom ponude da SAD otkupi zemlju na kojoj je živelo njegovo pleme. U tom pismu je pisalo „Kako možeš da prodaš ili kupiš nebo?“
Objašnjavajući zašto je izabrao Stentonovu interpretaciju pesme „Everybody’s Talkin’“ Linč je govorio o autentičnosti, iskrenosti i neposrednosti kojom Hari Din zrači kao ličnost, glumac i pevač.
To svojstvo Hari Din Stentona znaju svi ljubitelji filmova. Ja sam ga svestan još od filma „Hladnoruki kažnjenik“ Stjuarta Rozenberga. Posle filma „Dilindžer“ Džona Milijusa i one čuvene scene sa bundom postao sam potpuno siguran da je Hari Din jedinstveni glumac.
Definitivna potvrda tog uverenja je došla sa filmom „Pariz, Teksas“ Vima Vendersa. Jasno je zašto je scenarista Sem Šepard insistirao da ulogu Trevisa mora da igra Hari Din Stenton.
Linčovski
U boljim rečnicima engleskog jezika postoji pridev „lynchian“ iliti na srpskom „linčovski“. U slobodnom prevodu definiše sa kao stavljanje jedno pored drugog (iliti jukstapoziranje) nadrealnog i zlokobnog sa svakodnevnim, sa ciljem da se upečatljivim slikama misteriji ili pretnji da snoliki kvalitet. Na engleskom to zvuči lepše ali za kraj ovog teksta dobro je i ovako.
Album „Cellophane Memories“ koji su potpisali Dejvid Linč i pevačica iz Teksasa Kristabel (Chrystabell) poslednje je delo uz koje može da stoji spomenuti pridev. Prelepa Krista Bel Zukt (Chrysta Bell Zucht) je bila Linčova muza poslednjih godina. Glumila je u trećem nastavku serije „Tvin Piks“.
Album je izašao u avgustu 2024. godine. Pored pesama čiji su autori Kristabel i Dejvid Linč, kao koautor dve numere, „She Knew“ i „So Much Love“ pojavljuje se Anđelo Badalamenti koji je krajem 2022. godine prešao sa one strane Stiksa. Na albumu se nalazi usporena, „slowmotion“ šetnja po karakterističnim „noir“ pejzažima.
Pesme sa albuma „Cellophane memories“ su rekvijem za jedinstvenog umetnika koji je verovao da se s muzikom može putovati sa ove i sa one strane stvarnosti, zalaziti u svet mistike, leteti visoko i nisko kroz život i snove.
Neko je nekad rekao da muziku pišemo (ja bih dodao i slušamo), zato što bi nas u protivnom vukovi i mećave dočepali i pre nego inače. Tako je i sa muzikom iz Linčovih filmova. Neuhvatljiva lagana šetnja između stvarnosti, mistike i snova.
Izvor: RTS OKO
