Piše: Miloš Lalatović
Jakovu se smučilo sve. Izvršio bi samoubistvo, ali se boji pakla i vječnih muka. Ko me je pitao, hoću li da se rodim? Niko. Ljudi su zarobljeni dolaskom na svijet. Htjeli bi da se vrate, kad im je sve teško, naporno. I okolnosti koje su ih snašle, porijeklo, sve.
No, ne mogu. Mogu da izvrše suicid. Religioznim ljudima je problem, što postoji rizik da ne završe na lošem mjestu . Ne znam, zašto se ljudi uopšte vesele kad se neko rodi, pomišljao je. Prvo trauma samog rođenja, kontakt sa ljudima, koji je često neprijatan, polazak u vrtić, školu, posao, neprijateljsko i neprijatno okruženje tamo. Borba za mjestom pod Suncem. Pa onda, unutrašnji lomovi, depresija, psihoze ili psihotična stanja. Da ne pričamo tek o ljudima sa invaliditetom, tjelesnim nedostacima. Razne muke svaki dan, svaki sat, često minut ili sekund. Padanje u razne nedostatke pale prirode i kajanje za njih.
Sramota od ljudi. Često loše porijeklo. Na kraju rizik od vječnih muka i pakla. Sve nekakvo nezadovoljstvo, kompleksi, muka jednom riječju. Vratite me u nebiće, žalio se i jadikovao Jakov. Slatko nepostojanje. Nebiće je postala njegova opsesija i mašta. Izučavao je dalekoistočnu filosofiju, jer je čuo da se tamo može naći slično nešto. U jednom snu, našao se u savršenom mjestu. Čak je to premala riječ. To se riječju ne da opisati. Putovao je tim mjestom, ako se može tako i nazvati, možda stanje ili šta već. Nešto transcedentno. Nije ni to. Ne zna šta je, ali bilo je, ma ne zna ni sam kako. Na kraju se pojavio jedan Čovjek, tačnije nećete vjerovati, sam Isus Hristos. Rekao mu je da će mu ispuniti želju da se više ne muči. Izvinio mu se što ga je stvorio, što je vidio sve te muke na zemlji. Vratiće ga ponovo u nebiće. A ovo Gospode, upitao je Jakov? Ovo je Nebeski Jerusalim, koji je pripremljen za bića, ne za nebića. Što ćeš i ti uskoro biti. Jakov osjeti ogromnu tugu, prazninu, možda goru nego Adam po izgnanju iz Raja.
Molim te Gospode izvini, jadikovao je i molio Isusa, da ga ne vraća u nebiće. Milostivi Bog se brzo sažali i ostavi ga kao čovjeka. Hvala ti Isuse, zahvaljivao je Jakov. To zahvaljivanje je trajalo dugo, kao da ga je pratila angelska pjesma. Samo je bilo vrlo umilno i prijatno, kao da mu čitavu vječnost ne bi dosadilo. U tome se probudi. Zahvali Isusu, što je čovjek, biće, a ne nebiće.
