Nakon kraće uporedne analize Milojko Arsić konstatuje da “su nivo i kvalitet obrazovanja u Srbiji približno u skladu s njenim nivoom razvijenosti”. Iz toga dalje izvlači zaključak “da je za privredni rast u narednim godinama neophodno da se unaprijedi kako obuhvatnost, tako i kvalitet obrazovanja”.
Naravno, obrazovanje je danas (više nego ikada) nužan uslov razvoja, ali – da li je i dovoljan. Pitanje sugerišu podaci koje je iznio sam Arsić. Jer, ekonomski zaostatak Srbije, recimo za Češkom, a pogotovo Njemačkom, mnogo je veći od jaza u obrazovanju. Što znači da postoje činioci koji su značajni koliko i obrazovanje, ako nisu i važniji. Drugim riječima, stepen razvijenosti zavisi od mogućnosti da znanje dobije društveno priznanje, a onda i bude (koliko-toliko) pretočeno u imanje.
Iz toga se može zaključiti da nije dovoljno da uče samo pojedinci. Isto važi i za čitavo društvo. Prije otprilike tri i po decenije Zoran Đinđić je pisao da razvojni, tj. “evolucioni kapaciteti nekog društva ne mjere se ekonomskim pokazateljima nego sposobnošću društva da uči, tj. da mobiliše svoje unutrašnje resurse. A učenje je uvijek povezano s racionalnim propitivanjem vrijednosti i normi koje služe kao orijentiri djelovanja”.
Dakle – vrijednosti i orijentiri. Na tom ispitu danas pada Srbija. Paradigmatičan je za to primjer pohvala koje je predsjednik Vučić uputio pripadnici svog stranačkog podmlatka Neveni Đurić. Upadanje u riječ, prekidanje sagovornika, vrijeđanje i omalovažavanje drugih učesnika u debati – to su “vrline” koje je u jednoj TV emisiji pokazala poslanica Đurić. Kada se s najvišeg mjesta u državi visoko vrednuje i podstiče agresivni primitivizam, time se ne gradi (i ne nagrađuje) samo jedan tip ličnosti, nego i jedan tip društva.
Zbilja, diplomci koji izlaze iz Akademije mladih lidera SNS-a kao da su izašli iz nekog talibanskog terorističkog kampa. Opašu se verbalnim dinamitom, uvuku se među ljude i naprosto se detoniraju. Pošto su to (srećom) samo jezička pirotehnička sredstva, oni te svoje diverzije mogu da ponavljaju više puta i u dužem razdoblju. Ma kako, međutim, bili dobro istrenirani, ovi SNS kadrovi vremenom se potroše, prosto imaju rok upotrebe. Tada odlaze u mirovinu – neko u ambasadore, neko u ministre, neko u direktore itd, široke su jasle javnog sektora. Ode Marko Đurić, dođe Nevena Đurić. Simbolički govoreći, naravno.
Na kraju, zbog svih Đurića koje uče da je do ustoličenja Aleksandra Vučića 2012. Srbija bila “jadna, napaćena, na koljenima”, evo samo nekoliko činjenica. U času kada je Demokratska opozicija 2000. preuzela vlast od “crveno-crne koalicije” u kojoj je aktuelni predsjednik imao istaknuto mjesto, Srbija je bila poražena u četiri rata i izbačena iz svih međunarodnih organizacija, počev od Ujedinjenih nacija.
Bruto domaći proizvod bio je upola manji nego deceniju ranije, dok su plate svedene na trećinu. Od 2001. do 2008. godine, do početka svjetske ekonomske krize, Srbija je ostvarila prosječan privredni rast od 6,6 odsto. Od 2013. do 2019, dakle do globalne krize izazvane koronom, Srbija je zabilježila prosječan godišnji rast od 2,5 odsto. I posljednje, nova vlast je 2001. zatekla javni dug nešto malo iznad 14 milijardi eura. Kada su vlast preuzeli naprednjaci, sredinom 2012, javni dug je iznosio oko 15 milijardi eura. Danas je javni dug blizu 30 milijardi eura.
Sapienti sat.
Izvor: novimagazin.rs
