Piše: Uroš Mitrović
Film Metropolis čuvenog nemačkog sineaste Frica Langa i gotovo sto godina nakon premijere deluje iznenađujuće savremeno. Ovaj nemi klasik naučne fantastike snimljen 1927. godine prikazuje futuristički mega-grad podeljen na dva sveta: na površini živi bogata elita okružena neboderima, vrtovima i luksuzom, dok duboko ispod radnici upravljaju ogromnim mašinama koje održavaju grad u životu. Ta podela nije bila tek scenografski kontrast u zamisli režisera, već i snažna društvena metafora sistema u kojem jedni upravljaju, a drugi teškim radom održavaju celokupnu modernu civilizaciju.
Langov grad funkcioniše poput ogromnog organizma. Na vrhu se nalazi “glava” – industrijska i politička elita koja kontroliše proizvodnju i tehnologiju. U podzemlju su “ruke” – radnici čiji je život sveden na monoton, iscrpljujući rad uz mašine. Film tako vizuelno pretvara industrijsko društvo u gotovo mitološku, nadrealnu sliku: mašine, kao simbol smrtonosne i dehumanizujuće cene industrije i kapitalizma, prikazane su kao čudovišta koja gutaju ljude, dok radnici postaju anonimni delovi ogromnog mehanizma.
Priča filma se dešava u 2026. godini – vremenu koje je publici iz 1927. delovalo kao daleka budućnost. Danas, kada je ta godina stvarnost, Langova vizija distopijskog grada dobija novu dimenziju. Iako svet nije podeljen na podzemne fabrike i vrtove na vrhu nebodera, društvene i tehnološke nejednakosti su jedno od ključnih pitanja savremenog doba.
Iako je Lang govorio o industrijskom društvu svog vremena, njegova metafora danas dobija novo značenje. U digitalnoj ekonomiji ljudi više ne hrane mašine fizičkim radom, već podacima. Informacije o našim navikama, kretanju, zdravlju, komunikaciji i klikovima postaju sirovina za algoritme i digitalni profit.
Savremene tehnološke platforme često se metaforički opisuju kao “vampiri podataka”, jer njihova vrednost zavisi upravo od ogromnih količina informacija koje generišu korisnici. Na sličan način na koji radnici u Metropolisu održavaju industrijski sistem, današnji korisnici interneta održavaju digitalni kapitalizam svojim ponašanjem, pažnjom i podacima.
U središtu radnje Metropolisa je Marija, duhovni vođa radnika koja poziva na pomirenje između klasa. Međutim, ludi naučnik stvara njenu robotsku kopiju koja manipuliše masama i podstiče nasilnu pobunu. Jedna od najdramatičnijih scena u filmu prikazuje pobunu radnika koji uništavaju mašine. Posledica tog čina je katastrofalna poplava koja preti da uništi grad i živote ljudi. Ovaj motiv tehnološke katastrofe učinio je Metropolis jednim od prvih velikih apokaliptičnih filmova u istoriji kinematografije.
Kasniji naučno-fantastični klasici nastavili su da razvijaju slične teme. Filmovi poput Terminatora, u kojem mašine preuzimaju kontrolu nad svetom, ili futuristički noir Istrebljivač Ridlija Skota sa tom distopijskom vizijom 2019. godine, pokazuju koliko je Langova ideja o napetom odnosu između čoveka i tehnologije ostala snažna i inspirativna do danas.
Upečatljivi kadrovi i futuristička estetika Metropolisa našli su nešto kasnije put u mejnstrim i pop-kulturu. Posebno su prepoznatljivi kroz spot za pesmu Radio Ga Ga britanske grupe Kvin, gde su scene iz filma korišćene kao vizuelna podloga spota. Zahvaljujući tome, mnogi su se sa ikonografijom ovog klasika nemačkog ekspresionizma prvi put susreli upravo kroz taj muzički video.
Jednostavna ali snažna poruka Langovog filma je: između glave koja upravlja i ruku koje rade mora postojati posrednik – srce. To srce predstavlja emociju, sposobnost razumevanja, empatije i ravnoteže između moći i društva. U savremenom svetu, gotovo vek kasnije, upravo takva figura često nedostaje.
Metropolis nije samo futuristička fantazija iz ranog 20. veka, već upozorenje da tehnološki napredak bez srca, društvene odgovornosti i dobrote može stvoriti grad budućnosti koji je samo ažurirana verzija starog, nepopravljivog jaza između bogatih i siromašnih, između moći i običnih malih ljudi.
U vremenu prebogatih tehno-barona i njihovih big-tech imperija posebno zabrinjava vizija mračne budućnosti u kojoj savremeni moćnici koriste ideje umrežavanja ljudi i mašina ne za univerzalni napredak, već za jačanje centralizovane kontrole, povećanje efikasnosti i koncentraciju moći i sredstava u rukama malog broja odabranih pojedinaca ili entiteta. U takvoj distopijskoj perspektivi društva, tradicionalne vrednosti i ljudske slobode smatraju se zamenljivima i zastarelima (vidi “Uspon mračnih prosvetitelja”, “Vreme”, br. 1804).
Budžet filma Metropolis iznosio je preko pet miliona ondašnjih rajhsmaraka, što je za to vreme bio ogroman iznos i skoro je doveo studio UFA (Universum Film AG, najveći i najuticajniji filmski studio u Nemačkoj tokom 1920-ih i 1930-ih) gotovo do bankrota. Pojedini stručnjaci procenjuju da bi projekat sličnog obima danas koštao oko 150-200 miliona dolara, imajući u vidu ogromne setove, hiljade statista i pionirske specijalne efekte koji su bili korišćeni.
Uprkos čitavom veku koji nas deli od nastanka filma Metropolis, svet u kojem danas živimo – prepun sukoba, dezinformacija, rastućih nejednakosti i sve veće nepravde – nudi vrlo malo povoda za optimistične vizije budućnosti. Upravo zbog svoje tišine, ovaj nemi film prikazuje budućnost kao mutiranu verziju sadašnjosti: istovremeno lišenu glasova, a opet transformisanu. Deluje kao da je Fricova zamisao “budućeg sada” prošla kroz sopstvenu metamorfozu i pred nama se pojavila u tek neznatno izmenjenom, ali hladnom, digitalnom obliku.
Izvor: Vreme
