Piše: Marina Vulićević
Beležnice velikih pisaca nalik su letimičnim svakodnevnim zapisima, u hodu uhvaćenim utiscima. Međutim, u sebi kriju duboku logiku književnog stvaranja i poštovanja prema jeziku. Biljana Đorđević Mironja iz Zadužbine Ive Andrića u Beogradu, kao isključivog nosioca autorskih prava na Andrićeva dela, upravo je priredila i objavila knjigu „Mi ne živimo, mi smo život”, u izdanju „Vukotić medije”. Naime, posle više od četiri decenije, u okviru jedne knjige našlo se šest gotovo nepoznatih Andrićevih beležnica (iako je piščev beležnički opus delimično do sada objavljen u okviru kritičkog izdanja sabranih dela, kao i u godišnjaku „Sveske”). Iz ovih dnevničkih zapisa izranja lik Andrića kao osetljivog čoveka, pre svega usamljenog i sklonog introspekciji, minucioznom posmatranju stvarnosti, društvenih prilika i mentaliteta ljudi u zemljama u kojima je boravio na službi, ali i komunikaciji sa delima koja je čitao.
„U beležnicama je moj potrošni materijal, ja se odatle snabdevam kad god mi šta zatreba. Taj torbak nikada ne sme biti prazan, jer ja mnogo čitam, a sporo pišem”, rekao je Andrić.
Autorka u predgovoru ovom izdanju naglašava da su po svojoj fragmentarnoj strukturi zapisi u ranim beležnicama – „Malom notesu šarenih korica” i „Bloku smeđe boje” – srodni ostvarenjima „Ex Ponto” (iz 1918. godine) i „Nemiri” (iz 1920), kao i nedovršenom i posthumno objavljenom delu „Znakovi pored puta” (iz 1976. godine). Te beležnice otkrivaju piščeve početke i njegov preobražaj od političkog zatočenika u pažljivog čitaoca, pesnika i pisca. Zatim slede „Zapisi – Marselj, Nica, Ženeva” (od 1927. do 1931. godine), „Mali notes-blok” (od 1929. do 1930), koji je ispisivao tokom službovanja u Madridu, Briselu, Ženevi, kao i na putovanju u San Sebastijan, Luksemburg, Pariz i Sen-Žan-de-Luz.
„Notes bordo korica” i „Zapisi Beograd, Ženeva, Berlin” (od 1937. do 1939. godine) stranice su na kojima Andrić, sada već član Srpske kraljevske akademije, ugledni pripovedač sa tri objavljene zbirke pripovedaka u Srpskoj književnoj zadruzi, nagrađivani pisac i diplomata, piše svoj lirski dnevnik, začetak „Znakova pored puta”. Beležnice uvode i u zamisli nekih pripovedaka, ali i romana „Na Drini ćuprija”, koji će nastati 1945. godine, kao i „Travničke hronike”, za koju je građu spremao još od 1920. godine.
„Knjiga koja je pred čitaocem pruža uvid u šest najranijih piščevih beležnica koje su se selile iz džepa u džep njegovog studentskog kaputa, zatvoreničke košulje, diplomatskog fraka i, na kraju, iz radnog stola u ostavinsku rukopisnu riznicu, svedočeći o različitim fazama piščevog života i delanja. Ujedno beleške donose jedinstven pogled u intimni svet osetljivog čoveka i velikog umetnika reči, koji je, odrastajući u složenom vremenu Austrougarske monarhije u nestajanju i oblikujući se u Kraljevini Jugoslaviji u nastajanju, kroz turbulentne istorijske preokrete, u veku koji je izmislio masovna ubijanja, usmerio ne samo ličnu sudbinu već i sudbinu jednog naroda i njegove književnosti”, reči su priređivača Biljane Đorđević Mironje iz Zadužbine Ive Andrića u Beogradu.
Ideje sazrele u Andrićevoj ontološkoj usamljenosti („veličina puna bola” po Kjerkegoru, koga citira) nose duboki humanizam, saosećanje sa mladobosanskom sabraćom u patnji, revolucionarima, borcima za pravdu i potlačenima, a to pokazuje misao iz jedne od ranih beležnica:
„Nesrećna su moja braća. Ja ne razumijem radostan sjaj vaših očiju. Ja mislim da mi svi imamo podjednako malo razloga da se smijemo. Odveć sam dugo sjedio naslonjen glavom na zatvorski prozor. U čelo mi je udubilo gvožđe dubok trag, a crnu prugu u život duga samoća. Sve se ja prividno smiješim s vama i govorim, ali iznad vaših glava ja pružam ruku braći svojoj i nesrećnima, izdanima, pobjeđenima, svojoj braći u bolu.”
Željan pravde, on piše: „Svaki se dug vraća i svaki prestup sveti. Nerazumljivo je zašto se ljudi toliko boje da budu dobri. Svi se boje da ne bi učinili više nego što moraju.”
Ili na drugom mestu kaže: „Pa i kad sve izgubimo i sve nas ostavi, još uvijek nam preostaje jedno: da djelom pokažemo tiho junaštvo i da budemo svima oko nas primjer kako se tiho trpi i šuti i odriče. Nikad ne možemo biti toliko nesrećni da nam je oduzeta mogućnost da se pokažemo veliki i lijepi u svome bolu. Šta je ovaj naš život? Velika radost koju valja čista srca primati i veliki jad kom valja otvoreno u oči pogledati. To valja, a ne kapom vjetar goniti.”
Kasnije, već u državnoj službi, piše u „Malom notes-bloku”:
„Takav je život među ljudima da čovek mora da se stidi i da sakriva od ljudi ono što je najbolje u njemu.”
Stalna, bolna žudnja čoveka koji život posmatra sa strane, ali ga duboko oseća u sebi, progovara kroz reči: „Živeći pored tolike lepote, a znajući dobro da mi je uskraćena zauvek, ja se često pitam da li je bolje biti mrtav zauvek i nemati znanja ili ovako prolaziti pored nje, a znati da nikad neću ništa imati od nje, osim njene najtamnije strane: želje koja boli.”
Prema ženama Andrić je pokazivao dvojak odnos, opijala ga je pesma španskih devojaka, njihova lepota, ali žene u instituciji braka video je drugačije. U Briselu napisao je kratko: „Imao sam prilike da vidim nekoliko žena, i nekoliko porodičnih sreća koje one daju, i da osetim, kao zadah pakla, neobjašnjivu, slepu zloću žene koja jede samu sebe i truje sve oko sebe.”
Međutim, u „Notesu bordo korica” uočljiv je jedan zapis koji podseća na atmosferu iščekivanja Jelene, idealne žene, koje nema: „Svake noći, već godinama, dok ulazim u kuću i palim svetlost u predsoblju, ja bacam pogled na mali sto sa poslužavnikom za pisma, pogled pun strepnje, nade i iščekivanja šta može biti i otkud može doći u to doba noći? Kakva vest i od koga? Ali ja oduvek i neizlečivo očekujem tu poruku koja ne stiže i sa svakom noći moja nada biva malko manja i moja samoća veća.” Drugi zapis pak otkriva strah od jednog zlog i ružnog ženskog lika, jezivog i demonskog priviđenja u noći…
U Beogradu 1937. godine Andrić je zabeležio: „Moj bol, čudovišna rana, prerastao je moju egzistenciju i, veći od mene, postao moje sklonište. Ne nalazeći nigde mesto ni utočišta, nigde u vasioni ni u mislima, legao sam u svoju rođenu ranu. Zato mi moja sopstvena težina zadaje bol, a svaki ga pokret uvećava. Jedino po tu cenu ja sam mogao poleći i skloniti se od svega.”
Godine 1938. bolno iskreno opisao je svoje stanje: „Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti i pri svemu tome raditi i lažno se smejati i veselo ili ozbiljno razgovarati – to znači, za ljude kao ja, živeti i uspevati među svetom.”
Izvor: Politika
