Po pitanju zaštite životne sredine u SAD traje sukob između dvije suprotstavljene struje tzv konzervacionista i prezervacionista. Prvi prirodu doživljavaju kao instrument ( resurs ) ljudskih potreba, dok je drugi vide kao vrijednost po sebi, koju treba čuvati. Kao takva ona može ljudima biti duhovna inspiracija, ali svakako ima vrijednosti i mimo ljudske koristi. Činjenica je da su upravo SAD u posljednih 400 godina nastale na svojevrsnom ratu protiv prirode i okoliša….Dosta toga je prekomjerno raskrčeno i uništeno kako bi nastala ova političko-industrijska tvorevina. Postavlja se pitanje kako će društvena sila nastala na takvom zamahu moći da pobrine o „ostatku“ prirode u kojoj postoji?
U SAD se razvila jedna spečifična ekološka teorija koju bi bolje bilo nazvati ekološkom ekonomijom i koja kaže da prirodnim bogatstvima ne treba da upravljaju naučnici, ekolozi ili neke NVO drustva izolovana od tržišta… koji bi prirodu čuvali kao društvenu svojinu, nego privatnici koji će parče „netaknute prirode“ braniti kao sopstvenu svojinu. U tom smislu bi, na primjer, upotreba šuma ( kao za drvnu industriju tako i za ljudsku razonodu ) više koštala i bila zaštićenija olake upotrebe!
U tom pravcu ide i filosofija Vilijama Bekstera, koji u svom djelu „Ljudi i pingvini“ kritikuje sentimantalnost prema ne-ljudskoj prirodi i kaže da su pingvini vrijedni samo do one mjere do koje ih ljudi vole, i do koje ljudima pričinjavaju razonodu. On stavlja akcenat na osnovne potrebe ljudi i pita se kolika je stvarna cijena potpuno čistog vazduha i sasvim nezagađene vode? Po njemu, moramo tražiti ravnotežu između ljudskih potreba i netaknute prirode. U takvoj perspektivi postaje „jasno“ da prečišćavanje voda „košta“ nekoliko neizgrađenih bolnica ili škola. Zato je „optimalni nivo zagađenja“ ustvari balans između ekološkog zdravlja i zadovoljenja ostalih ljudskih potreba. Sve nas ovo upućuje na analizu isplativosti! Ali, ima li i može li imati baš sve svoju cijenu? Odrediti cijenu za vjerovanja i vrednovanja to znači duboko ne razumjeti ni jedno ni drugo
Oliver Janković
