Piše: Lidija Glišić
Sve ono o čemu danas namjeravam da pišem, stalo bi u priču „Zid” dragog pisca koji je preminuo na današnji dan prije pet godina. Emigrant i vječiti putnik koji se najduže skrasio u Norveškoj, Bekim Sejranović, govorio je da se i poslije 20 godina tamo osjećao kao stranac, ali ne samo tamo – strancem se osjećao i u krajevima iz kojih je potekao i u kojima je živio prije rata u Jugoslaviji. U neprekidnom putovanju, još uvijek mlad da bi prije pet godina prekoračio nebeski zid, možda se konačno, s druge strane, osjetio kao svoj na svome.
Bekimov zid
U pomenutoj priči o ljudima koje je zid dijelio na zapadne i istočne, kao čovjek koji je došao sa istočne strane, Bekim je pisao da je ta podjela odgovarala i jednima i drugima jer „mi smo trebali njih zbog nade, a oni nas zbog zastrašujućih primjera.” Vladari zapadne Evrope prijetili su svojima da će im biti kao varvarima iza zida, ukoliko se ne izoluju. „Ne smije biti kontakta sa tim nesrećnicima s Istoka, osim ako to nije u interesu zapadnih naroda.” S druge strane, ta nada istočnjaka, suočena sa zapadnim duhom i predrasudama, ubrzo se pretvarala u razočaranje.
Moj zid
Kad je “Pink Flojd”, osam mjeseci poslije rušenja Berlinskog zida, održao svoj legendarni koncert „The Wall” na Potsdamer placu, ja sam bila osamnaestogodišnja istočnjakinja na putovanju u Španiji. Poslije pomenutog koncerta, jedna grupa mladića iz Holandije takođe se zaputila u Španiju, gdje su nam se putevi ukrstili u jednom klubu na obali mora. Njihovo iznenađenje mojim znanjem engleskog jezika, a još više zaprepašćenost poznavanjem muzike njihovog omiljenog benda s čijeg su koncerta stigli, kao i moja ravnodušnost na njihova uporna objašnjenja zašto neki među njima nose minđuše („mora da mi je to čudno”), bili su dokaz da smo mi s one strane zida njima bili nepoznata egzotika i potpuna tajna. U druženju tih dana, priznali su da sam u pravu – da ništa ne znaju o nama, osim propagande koja nas je i dalje držala iza gvozdene zavjese.
EU zid
Neće proći mnogo vremena, a u Evropi će početi da niče jedan novi zid, koji će dijeliti zemlje na članice Evropske unije i one koje to nijesu, a koje se očajnički trude da ovaj nepremostivi novi zid preskoče.
San ulaska u EU bio je san naroda o zajednici slobodnih i ravnopravnih. Kao i uvijek kad se san sudari s javom, stvarnost je mnoge ubrzo rasanila. Podjela Unije na one moćne i one poslušne razočaraće posebno stanovnike istočne strane nekadašnjeg zida, stavljajući ih ponovo u predvorje u kojem ih Zapad mami. Odnedavno, čekaonica za hvatanje reda postala je Evropska politička zajednica koja se, i nedavno u Tirani, pokazala samo kao kupovina vremena dok moćni ne srede stanje među svojim članicama. Putnicima koji su se iz sna o EU već probudili, a da ga nikad nijesu ni odsanjali, savjetuje se da ostanu strpljivi u čekaonici i ne napuštaju svoje mjesto u redu koje će im garantovati prelaz preko briselskog zida.
I dok se „tople” želje evropskih lidera prema EU iz Tirane još nijesu ohladile, reformom koju najavljuje Emanuel Makron o „efikasnijoj EU”, novi zid dobija „another brick in the wall.” Kako efikasnost zapravo podrazumijeva i ukidanje konsenzusa kao pravila odlučivanja među članicama, izgleda da se previše pobunjenih suverenističkih politika širi Unijom, praveći jaz u vrijednosnom konceptu država članica.
Ivan Krastev, autor knjige “Poslije Evrope”, ovakva kretanja vidi kao simptom dubokog nezadovoljstva, ukoliko se ne pronađu načini da se povrati povjerenje običnih građana unutar EU, kao i san o EU naroda koji još uvijek ‘dišu kao treći svijet’, izvan zida.
„U 21. vijeku, migracija je nova revolucija – nije revolucija masa 20. vijeka, već revolucija pojedinaca i porodica koje pokreće želja za odlaskom. Ne inspirišu je ideološki obojene slike blistave budućnosti, nego fotografije života s druge strane (granice) na Guglovim mapama. Da bi uspjela, ova nova revolucija ne iziskuje ideologiju, političke pokrete ili političke lidere. Za mnoge jadne i bijedne na zemaljskoj kugli, prelazak granice Evropske unije je pitanje ljudske nužnosti; teško da je pitanje utopijske budućnosti”, piše Krastev, dodajući i da je „ovo jaz koji dijeli ljude koji su lično doživjeli slom komunizma i raspad nekad moćnog komunističkog bloka i onih zapadnjaka na koje nijedan takav traumatični događaj nije ostavio traga. Upravo samo iskustvo definiše veoma različita iščitavanja aktuelne evropske krize, bilo iz Budimpešte ili iz Pariza. Istočni Evropljani tumače stanje stvari nošeni osjećajem zebnje, čak užasa, dok zapadni Evropljani insistiraju na uvjerenju da će na kraju sve ispasti dobro.”
Bekim u priči s početka piše o tome zašto istočnjaci koji jednom dospiju na Zapad više ne bivaju poslani natrag preko zida. „Jednostavno zbog toga što bi otkrili kako se u stvari Zapadnom Carstvu živi. Ne mislim da se ovdje živi loše, ali to ipak nije ono što bi zaparalo maštu jednog ratnika s Istoka. A mitovi su nam bili potrebni i na Istoku i na Zapadu.”
To je ono što manje romansiranim jezikom kaže i Krastev: ako Evropska unija ne pronađe emotivni narativ koji povezuje običnog čovjeka sa zajedničkim projektom, onda neće biti ni političke volje da se ona očuva.
Izvor: RTCG
