Kad je Amerika u kulturnom smislu bila najjača, bila je u stanju da u suštini antiameričke kritike sprovedene kroz popularnu kulturu pretvori u vlastito oružje. Najbolji američki žanrovski filmovi prošlog veka to po pravilu potvrđuju. Ima toga, međutim, i u popularnoj muzici. Kad su na albumu „The Joshua Tree“ članovi grupe U2 mešali fascinaciju američkim krajolicima, sa kritikom američke spoljne politike, do publike je uglavnom stizao ovaj prvi utisak. Na tom albumu je i pesma o „brdu na kojem raste jedne drvo“ („One Tree Hill“) u kojoj se kaže kako je neko čije prezime Bono izgovara kao „Džera“ pevao i kako je njegova pesma bila oružje u rukama ljubavi i kako svi mi čujemo kako njegova krv još vrišti sa natopljene zemlje.

Piše za Kosovo onlajn: Muharem Bazdulj, književnik i novinar
Nije tad bilo interneta, bio sam klinac i nisam znao ko je bio „Džera“. Prošle su godine dok nisam shvatio da je Bono mislio na Viktora Haru (Victor Jara), čileanskog pesnika, kantautora, pozorišnog režisera koji je posle Pinočevog puča protiv Salvadora Aljendea mučki ubijen. Kažu da su mu krvnici na stadionu najpre polomili i odsekli prste da ne bi mogao da svira gitaru.
Od Pinočeovog puča i od smrti Harine prošlo je tačno pola veka. Puč se desio 11. septembra 1973. (i stoga nije 11.9. 2001. prvi za SAD signifikantan „septembar jedanaesti“), a Harina smrt pet dana kasnije (dvanaest dana uoči pesnikovog nedočekanog četrdeset i prvog rođendana). Ceo taj događaj imao je, naravno, globalnu težinu, ali nakon kraja hladnog rata, u velikom delu sveta je zaboravljen. Nije zaboravljen u Latinskoj Americi, ali, pokazalo se na veoma lep način, da nije zaboravljen ni na Balkanu, u Srbiji, na eksjugoslovenskom prostoru.
Naime, u izdanju Kulturnog centra Vojvodine „Miloš Crnjanski“ tim povodom je objavljen album „Iznad tame (pesme za Viktora Haru)“. Album je svojevrsna antologija najboljih alternativnih ex-yu muzičara, svi tekstovi su delo hercegovačkog pesnika Mehmeda Begića, a najzaslužniji čovek za ceo projekat je pesnik i kantautor Miloš Zubac koji je u propratnoj knjižici uz album, između ostalog, zapisao: „Ove godine namiriće se pola stoleća od Harinog povlačenja iz ove stvarnosti. Čudesno složen svet Južne Amerike pokloniće tada pažnju sećanju na kulturnog heroja zajednice, vodilju zvezdu kada god se treba suočavati s novim manifestacijama zla. Jednako složen i neobjašnjiv svet Balkana, koji je i sâm doslovno bivao utopljen u zlu, ima sopstvenih mučenika među stvaraocima. Za Viktora Haru, ipak, nedovoljno se ovde zna. A dobro bi bilo da se zna – jer zlo pred kojim se on nije savijao a koje je moglo samo da mu slomi telo – duh nikako – isto je ono zlo koje i nas, iz generacije u generaciju, posećuje i neretko obuzima. Kao što svetlost Harinog života i Harine pesme, može da probudi našu sopstvenu svetlost i iznedri našu rođenu pesmu. To jeste svrha žrtve koju je veliki pevač naroda prineo na oltar civilizacijskom bezumlju, žrtve koja poput one za čovečanstvo ključne, od pre dva milenijuma, otkupljuje i obnavlja posrnuli svet“.
Čitaoci našeg portala znaju Miloša Zupca kao autora albuma „Kosovske“. On je i povodom tog albuma govorio o ponešto apsurdnoj situaciji da je o njegovim pesmama naslonjenim na tradicionalnu muziku s Kosova i Metohije više pisano u Velikoj Britaniji negoli u Srbiji. Nema, međutim, ništa neobičnog u tome da je autor albuma „Kosovske“ napravio album posvećen Viktoru Hari. Sam Zubac, videli smo, lepo kaže kako je svet Latinske Amerike „jednako složen i neobjašnjiv (kao) svet Balkana“. Uostalom, sve je samo ne trivijalna koincidencija da maltene negde u isto vreme Ivo Andrić piše o Njegošu kao tragičnom junaku kosovske misli i o Simonu Bolivaru kao oslobodiocu. Miloš Zubac takve stvari prepoznaje.
Trebalo bi ovde sada napisati nešto i iz žanra „muzičke kritike“, prokomentarisati barem sa jednom ili dve rečenice svaku pesmu sa albuma, ali to bi tražilo drukčiji tekst. Ono što, međutim, za mene predstavlja crvenu nit celog albuma jeste to sasvim prirodno „rimovanje“ Balkana i Latinske Amerike. Velike zasluge za to imaju stihovi Meše Begića, čoveka koji poznaje oba ta sveta, ali takođe ne može biti slučajno da se ima osećaj kako svaka pesma, koliko god bila o Hari, ishodište ima ovde, na našim stranama. Jer ako su nam slični zločini i diktatori, kolonizatori i ugnjetavači, revolucionari i oslobodioci, slični su nam valjda i umetnici; dva bratska kraja na dva kraja sveta.
Može se to i drukčije sažeti; jedna od najlepših gračaničkih freski prikazuje Svetog Jakova, a glavni grad Čilea, Santijago, grad u kojem je Viktor Hara pogubljen, po Svetom Jakovu je dobio ime. Veza uvek ima, samo ih treba znati videti. Miloš Zubac zna da gleda
Izvor: kosovo-online.com
