Pred Savindan 1912.
PJESMA SVETOM SAVI
U svom dvoru na Ribnici
podranio kralj Nemanja,
star i brižan, a životom
rđavoga odvek stanja;
podranio, sluge zove;
zove sluge i dvorjane
prije sunca da na noge
kao i on svak ustane.
Dvor je kraljev u zabuni,
u nj najljepšeg nema člana,
koji ga je ukrasiva’
nekoliko prije dana.
Kralj, kraljica, Vuk i Stefan
i dvorjani svi ustali;
prošlu noć su i dan prošli
u brigama isplakali.
Knjaza Rastka nigdje nema,
– ka’ progutan zemljom da je –
gdje je poša’, kud se dio,
dosad niko ne doznaje.
Nije li ga progutao
val Morače il’ Ribnice,
na čamčiću loveć’ ribu
ispod grada i Gorice?!
Jesu li ga zvjerad u lov
rastrgnula u planine,
kada se je za srnama
gorom peo uz visine?
Da l’ je žrtvom zlikovaca
knjaz lijepi gdje panuo?
Hvala Bogu, gdje će biti
mlad kraljević izdahnuo?!
Svak se pita, svako zebe,
na nesreću svako sluti,
a kraljevski par i kuću
prevelika žalost muti..
Gdje je onaj divni momak,
ka’ zvijezda što ježđaše
Ćemovskijem na svom hatu,
i ka’ soko letijaše?
Gdje je onaj zor mladosni
s bujnom svojom okolinom;
kuda zađe sjajni vitez
iz vlastele sa družinom?
Njemilo je zam’jenilo
pjesmu, svirku, smijeh, šale;
crne slutnje na dvor kraljev
nenadno su eto pale…
Svako traži, raspituje
gdje je Rastko? – Rastka nije;
da l’ ga živa ili mrtva
ko god, možda, gdje god krije?
U njegovim odajama
predstavlja se na pogledu
sve na mjestu, stvari sve su
i u dobrom sve je redu,
knjige, str’jela, mač i koplje
i od’jelo i štit tu je;
u podrumu zorni hat mu
kopa nogom, podvriskuje…
Mnogobrojni sluge mu se
s pažljivošću raspituju,
al’ ne znaju ništa reći,
nego gorko jadikuju…
Jedan samo od njih sviju,
plakajući tužan reče
da je mladog knjaza Rastka
zastanuo jedno veče,
oblivena sa suzama,
pred ikonom na koljena
u molitvi strasnoj, vreloj,
čak do zemlje previjena
i riječi čuo ove:
„Oprosti mi, roditelju,
za odluku, sa kojom ću
nanijet’ ti tugu velju,
i ti, majko, slatka majko,
i vi, braćo, obojica
oprostite, a tješite
milog oca sva trojica!
Roditeljski dom ostavljam
i knjaževska preimućstva;
drugom dvoru, drugoj kući
mene tajna vuku čuvstva!
Tamo nema bojnih sprava
od strijela i mačeva;
tamo oklop, srma, zlato
sa zidova ne ods’jeva…
Tamo nema tamburica,
ni svirala na dohvatu;
pjevanije čut’ tam’ neću
ni glas mome dobrom hatu…
Tamo mi je omiljena
duše moje vjerenica,
halak, pjesmu i oružje
ta ne voli sirotica…
Ona hoće krotost srca,
mir i ljubav i samštinu
i molitvu, izrečenu
u pobožnost i tišinu.
Njoj je ime, sveto ime –
crkva, rajsko utočište;
ruku njenu, svetu ruku
moja duša danas ište.
Sveta crkvo, vjero sveta,
u tvome me primi krilu,
dragu Zetu, kraljevinu,
ti zaštiti moju milu;
u to ime prinosim ti
na žrtvenik mladost moju;
crkvo sveta, vjero sveta
milost za rod prosim tvoju!
O Atonska Goro sveta,
mog spasenja Ararate,
nek’ anđeli kroke moje
k tvojoj strani sjutra prate!“
Kad Nemanja ovo čuo
mutno mu se bistri lice,
pa će reći pred dvorjanstvom
i kraljevstva poglavice:
„Nije ljepše Bog mogao
nagraditi moje trude,
ni položaj stvoriti mi
zavidniji među ljude;
sam sam parče sve po parče
skuplja’ ove kraljevine,
i podiga’ pred svijetom
njezin ugled u visine…
A Bog me je obdario
u mom domu sa tri sina;
jemstvo sreće u njih nać’ će
kraljevstva mi veličina.
Dva će sabljom da ga brane,
a u savez treći s Bogom
kraljevstvo mi opasati
s dobrim redom i sa slogom.
Slava tebi, Bože sveti,
i ti, Rastko, slavan bio
kraljevstvo mi i sam sebe
uzvisio, proslavio!“
Suza topla iza toga
kraljevim se licem valja;
nije suza žalosnica,
koju oko lije kralja,
no je rosa od blaženstva,
što mu bornim licem teče,
jer jednoga svetitelja
u svojemu domu steče…
* * *
Srpska crkva bi plakala
da se Rastko ne pojavi;
srpskoj knjizi i prosvjeti
kam temeljac on postavi,
i zavješta u amanet
da se Srbi slogom vežu,
da tuđinu rad’ nesloge
i trvenja ne podležu.
Ka’ anđeo iz njedara
božanstvenih on izleće,
da mu ruka sveta sadi
po livadi srpskoj cv’jeće;
cv’jeće knjige, cv’jeće znanja,
za koje je uložio
svoju mladost, svoju sjajnost,
kad je crkvi pristupio.
U pregnuću mladih srca
budućnost je domovine;
mlade snage otačastvo
umnim radom sretnim čine.
Svoja lična udovoljstva
knjaz je Rastko prenebrega’,
a crkvi je i nauci
sebe dao, dao svega…
Nije lako mladoj duši
sjajnost dvora ostaviti,
pa se pustit’ pod svodove
od ćelija pokmastiti;
nije lako, al’ je slatko
za narod se žrtvovati,
i najdraže, najmilije
na oltaru roda dati.
Dat’ mu dušu, dat’ mu život,
sposobnosti sve mu dati,
pa će mila domovina
kao alem kam zasjati,
a da nam je ona ljepša,
sloboda je resit’ mora;
slobodi je kolijevka
Nemanjina Crna Gora.
Bez slobode što su ljudi?
Čopor stoke na pasište!
Grud Srbalja od slobode
da udiše – tamjan ište.
Zdravo, mali slobodani!
Zdravo, sinci zemlje ove!
Prirastajte da stečete
rodnom kraju slave nove,
da dug sveti odužite
i amanet od prošlosti,
da u grobu od radosti
Nemanjine šenu kosti
i da harnost ukažete
naše knjige svetoj glavi,
i zahvalni na vjekove
ostanete svetom Savi!
