Na razgranatoj mreži naših mudrosti i oštrumnosti raznoliki „Buksovci“ i Brano Mandići se utrkuju da kažu neku duhovitu opasku na račun predsjednika Milatovića. I to je valjda izraz demokratije, slobodne misli možda i kritičke svijesti. Ali, da li je svako ismijavanje predsjednika izraz duhovitosti, kreativnost i slobodoumnosti?
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Pogledajmo, šta je tema? Jakovljevo držanje, malo visočija inntonacija glasa, često ponavljanje „ja“ – izraza, pozivanje na oksfordsku diplomu… To je baš smiješno? Ili je to štetno ili opasno po ovdašnji društveni život da bi ga trebalo javno izvrnuti ruglu?
Mislim da ni najduhovitiji humorosta ne bi mogao iz ove predložene suve drenovine iscijediti neku kap smijeha, posebno pri činjenici da imamo dosta opasnijih tema po društveno zdravlje od onoh kako Milatović gleda ili kako akcentuje neke riječi…
Pa u čemu je onda problem? Odnosno šta je uzrok ove opsesije predsjednikom? To što je tek koji mjesec na dužnosti, u odnosu na višedecenijskog prethodnika? To što gaji prijateljske veze sa Srbijom? Ili što javno manifestuje svoju vezanost za Crkvu?
Prosto ne mogu da vjerujem da u 21. vijeku nekom ko želi da bude prepoznat kao pametan i duhovit, takve stvari smetaju. Ili će prije biti da Jakov Milatović nekome „smeta“ kao simbol drastičnog rasturanja 220.000 naprema 150.000 komitskog bunila i buđenja narodne svijesti u mogućnosti, eto barem mogućnosti da ikada budemo normalni građani. A ne mentalni i socijalni podanici diktatora koji nije školovan na Zapadu, koji je češće ponavljao „Crna Gora“ nego Jakov zamjenicu „ja“, i koji je od knjiga čitao samo „Buksovce“.
Do čitanja u sljedećem broju.
