Čak i površni posmatrač crnogorske političke scene već je primetio da tamošnji partijski odnosi liče na psa koji juri sopstveni rep.
Jedan argument, svakako validan, svodi se na to da ni partijski lideri nemaju adekvatnu političku kulturu, te da se tek uče demokratiji. Otuda je politika u Crnoj Gori previše lična, a premalo profesionalna.
Ima tu još jedan argument, retko se spominje, a ne tiče se samo izgradnje demokratske svesti u državi koja je kondicionirana da poštuje kult ličnosti kroz vekove. Stvar je u tome da kada nema promene vlasti ni opozicioni lideri nisu naviknuti da upravljaju državom. Oni se odgovornosti boje, jer strahuju da će se smenjeni pređašnji veliki gazda vratiti kroz njihove greške i surovo ih kazniti.
Mnogi se pitaju zašto je DPS pomogao da se sruši vlada koju je pravio sa URA, jer tom je vladom Milo Đukanović delimično legitimizovao svoj ostanak ili povratak na vlast. Odgovor može biti u tome da globalna ekonomija, pa i njen mali crnogorski deo, ulaze u krizu ove zime. Đukanović se maksimalno distancira od vlasti, prebacuje se na identitetska pitanja i čeka. Šta? Ekonomske poteškoće. Onda će reći svojim bivšim i potencijalno budućim podanicima – „ovi vam nisu samo ponizili Crnu Goru, već sad i lošije živite nego za moje vreme“.
Bežanje od odgovornosti upravo jeste jedno od ključnih obeležja crnogorske političke scene. Od nje beži i Đukanović koji je poslednji predstavnik kulta ličnosti u Crnoj Gori, a od nje beže i partijski lideri koji su mu suprotstavljeni (u tom slučaju barem kada sa njim ne prave vladu). Javna tajna je da malo ko iz partija koje čine većinu od 30. avgusta želi da preuzme odgovornost i postane premijer, a još manje da zauzme neko ministarstvo vezano za ekonomiju, finansije ili privredu. Visoka je potražnja za ministarstvima koja omogućavaju identitetske foto sesije ili se tiču kanala za sivu i crnu zaradu.
Novi krug poslovičnog psa koji se vrti oko svoje ose počeo je pre neki dan. Iste partije sa istim liderima vode iste pregovore o formiranju iste vlade kao i nekoliko puta dosad. Zapravo je to sve jedno veliko bežanje od odgovornosti, a snagu trkačima koji beže pruža strah i ništa drugo. Strah od polaganja računa građanima na izborima, strah od pravljenja greške i lišavanja sebe željene političke funkcije u budućnosti, strah od dobijanja složene i neželjene političke funkcije u sadašnjosti. Priča se o ambasadorima koji sastavljaju vladu jer se potajno želi da oni isporuče jasan spisak i time na sebe preuzmu odgovornost – „nismo mi birali vladu, grozni evropsko-američki ambasadori su krivi“.
Gotovo kao da u celoj Crnoj Gori samo Milo Đukanović oseća potrebu da njome upravlja, pa makar pukla i država i on sam. Ostali se plaše da uopšte izađu na teren. Otuda i bežanija koja se razvukla evo već na dve pune godine. Zaista otužan prizor, koji kao da poručuje prosečnom građaninu Crne Gore – „jedino ti je Milo preostao, svi ostali su kukavni amateri“. Još su i potpisali platformu za pregovore o stotoj vladi u kojoj se pominje njen minimalni rok trajanja do paralelnih predsedničkih izbora, što je u principu i želja Mila Đukanovića. Zamislite situaciju u kojoj Crna Gora izlazi iz zime koju je obeležila ekonomska kriza, a parlamentarni izbori se održavaju istovremeno sa predsedničkim. Što bi Milo rekao – „bravo, kreteni“.
Aleksandar Đokić