Piše: Jasna Ivanović
Svi srećni diktatori liče jedni na druge, a svi nesrećni diktatori nesrećni su na svoj način. Sreću, dakle, nalaze jednako: u ponižavanju puka, u represiji, u razgradnji sistema vrijednosti, u krađi zemlje i enormnom bogaćenju, u blokiranju efikasnosti zajednice (zajednica – to sam Ja) i slično. Sreću pak gube na različite načine. Najređe demokratskim putem, ali i to se, za nauk svijetu, desilo ovih dana u Srbiji, i to za ovu zemlju nije bila premijera.
Konstatovaćemo, bez zluradosti, da diktatori, ti ljubitelji hiperbole iliti zavisnici od grandioznosti, od svojih životnih puteva neizostavno učine romaneskne strukture. Stvarnost u tim strukturama ima realistično lice, upakovano u zvaničnost političke moći, ali se u tu stvarnost ušetavaju natprirodnosti, neobičnosti i čuda kojima se niko ne čudi. Zato možemo reći da je magijski realizam preferirani romaneskni žanr diktatorskih žitija, te da su svi ovozemaljski diktatori ili autoritarni režimi s elementima diktature izašli iz Markesovog šinjela.
Markesov patrijarh (Jesen patrijarha) naređuje ubistvo oko dvije hiljade djece, da ona ne bi postala punoljetni svjedoci patrijarhove prevare na lutriji. Pisac se ovdje drži realističnog prikaza stvarnosti, i na spoljašnjem, i na unutrašnjem nivou – patrijarha peče savjest i prebacuje odgovornost na drugoga. No, nadrealno pobjeđuje i tako činjenica masovnog ubistva ostaje ne savim prijatna no ipak ,,normalna“ stvar. Koruptivne radnje bivšeg srbijanskog režima dovele su do smrti sedamnaestoro ljudi pod novosadskom nastrešnicom. Momenat koji ove okolnosti vezuje za stravičnu nadrealnost poput one markesovske jeste onaj kada vlast odbija odgovornost i pokušava da normalizuje tragediju (čudo kojemu se niko ne treba čuditi).
Jedna od najapsurdnijih a ujedno i najpoetičnijih scena Jeseni patrijarha je prodaja Karipskog mora. Američki inženjeri došli su po državni (čitaj: patrijarhov) dug, doslovno ispresijecali more na nosive parcele i brodovima ih odnijeli u Arizonu, ostavljajući za sobom jalovu pustoš. Bivša srbijanska vlast, oličena u autoritarnom vođi, pokušala je da sličnu raskošnu pustoš omogući u dogovoru sa zloglasnom kompanijom Rio Tinto. Takođe, tzv. prodaja Kosova i Metohije, pod kojom se misli na potpisivanje međunarodnih ugovora posle kojih na tom prostoru nema više srpskih institucija, još jedna je zloguka paralela s Markesovim magijskim realizmom i prodajom Karipskog mora.
Markesov patrijarh odlazi s vlasti prirodnom smrću. Uzbudi rečeno, jednom je prije toga inscenirao sopstvenu smrt, pa gledao koga sve od tadašnjih slavljenika treba likvidirati… Nakon što zaista umre, njegovu zapuštenu palatu pohode lešinari, a u tom dijelu romana u čitaočevo oko zabada se scena krave na predsjednikovom znamenitom balkonu, s kojega je onomad objavljivao značajne poslanice potčinjenima. O budućem trenutku sopstvene smrti javno je razmišljao nakon demokratskog svlašćivanja i bivši predsjednik Srbije. (,,Mogu da me uhapse, tada ću krenuti u štrajk glađu, to znači da će me onda ubiti, a kada mi kovčeg iznesu imaće milion ljudi na ulici.“) Što se tiče krave na balkonu, u slučaju srbijanskih postizbornih dešavanja, nešto se tek šuškalo o konjima, no sada nećemo širiti paralelu.
Budućnost će pokazati da li će i ova predsjednikova zamisao dobiti elemente magijskog realizma, ili će se stvari odvijati prirodnim tokovima, demokratski… Na kraju, svaki nesrećni diktator nesrećan je na svoj jedinstven način.
