Bivajući prepoznat kao političar koji bez griže savjesti mijenja svoj politički kurs, njega lako pridobijaju zapadne sile. Pružaju mu poštedu od odgovornosti u ratu tokom devedesetih godina, zaustavljaju suđenje za šverc cigaretama, a sve da bi u Đukanoviću našli balkanskog lidera koji će biti važan saveznik u cilju obračuna sa Slobodanom Miloševićem.
Neka buduća istorija Crne Gore sigurno će sadržati nekolika pasusa o Milu Đukanoviću.
Šta će tamo pisati nije teško predvidjeti.
Možda nešto, otprilike, ovako.
Đukanović dolazi na vlast nakon AB revolucije. Rane devedeset godine 20. vijeka omogućavaju da se nesmetano bogati, prvenstveno organizujući „šverc” (nelegalnu trgovinu) cigareta.
Bivajući prepoznat kao političar koji bez griže savjesti mijenja svoj politički kurs, njega lako pridobijaju zapadne sile. Pružaju mu poštedu od odgovornosti u ratu tokom devedesetih godina, zaustavljaju suđenje za šverc cigaretama, a sve da bi u Đukanoviću našli balkanskog lidera koji će biti važan saveznik u cilju obračuna sa Slobodanom Miloševićem.
Đukanović koristi takvu ponudu kako bi nastavio svoje besprizorno bogaćenje slobodnim korišćenjem (uništavanjem) crnogorskog privrednog sistema, koji je nekako preživio vihor ratnih godina.
Stvarajući, najzad, od čitave države svoj feud, a u cilju zaštite nelegalno stečene imovine, ulaže novac, ali ne svoj već ruski kapital, kako bi organizovao referendum, te dodatno opasao zidinama svoje milijarde.
Nakon referenduma više puta najavljuje svoju političku penziju, ali se uvijek vraća, shvatajući da svoj feud mora da štiti iznutra.
Neko mu je, naime, rekao da sve dok ne uništi Crkvu njegovo ime neće imati čist obraz u budućnosti. Otuda se vraća isprobanom mehanizmu, od Srba i ostalih pravoslavaca u Crnoj Gori stvara državne neprijatelje, vršeći svakovrsnu diskriminaciju nad njima.
Kako je duhovni pokret „litije” pokazao i zapadnom svijetu da Crkva u Crnoj Gori ne okuplja tek neku „šaku jada”, već potvrđuje da u Crnoj Gori ne žive većinom ljudi koji su prevrtljivi, podmitljivi i srebroljubivi, poput Đukanovića, da oni, dakle, nijesu malobrojni, zapadni centri moći odustaju od Đukanovića kao političara potrošene upotrebne vrijednosti.
Đukanović plaća, na koncu, danak svojoj pohlepi, jer ovoga puta nije imao drugi finansijski resurs osim sopstvenog. Ulaže sopstveni novac kako bi održavao u životu svoje plaćene nacionaliste, u narodu upamćene kao „neokomite” ili „montenegrini”.
Finansijsko iscrpljivanje i siromašenje naroda, pa i njegovih pristalica, izazvano pandemijom i rusko-ukrajinskim ratom Đukanoviću ne ide na ruku. Odvajanje novca iz ličnih fondova odražava se na njegovu ličnost, što je bio uvod u njegov politički kraj.
Milovan Urvan
