Ono što se dogodilo u dvoranama Beograda i Podgorice je za svu pohvalu. Ljudi su se okupili da odaju počast, napravili su pravi sportski i ljudski spektakl. Sve je bilo besprekorno i onako kako zaslužuje osoba poput Dejana
Godinama se nije desilo da se jedan čovjek isprati na način kako je ispraćen Dejan Milojević. Ako uzmemo u obzir da su za njim žalili od Amerike, Beograda, Podgorice, gdje god je igrao i trenirao, to znači ne samo da je bio dobar sportista, nego da je bio odličan čovjek. Sjajan lik!
Teško da su ga mogli fotografisati a da se ne smije. Najtvrđi igrači i treneri koji se trude da nikad ne pokazuju emocije kako ih ne bi ponijela atmosfera i trude se da ne izgube fokus, kad su se opraštali od Dejana Milojevića, “nisu mogli da se sastave” jer ih je odlazak njegov žestoko pogodio.
Riječi Duška Vujoševića, Luke Dončića, Đokovića, velikih američkih trenera, sportista i navijača iz cijelog svijeta svjedoče koliko im nedostaje Dejan i što je sve mogao i trebao da postigne u životu, kakve je potencijale imao kao trener i čovjek iz sporta.
Ono što se dogodilo u dvoranama Beograda i Podgorice je za svu pohvalu. Ljudi su se okupili da odaju počast, napravili su pravi sportski i ljudski spektakl. Sve je bilo besprekorno i onako kako zaslužuje osoba poput Dejana. On je igrao za Budućnost kao da je rođen u centru Podgorice, igrao je do kraja i publika je prepoznavala da on na svakoj utakmici daje sve od sebe.
Jesu te scene emotivne, ali su očekivano emotivne. U svega par sati, vijest o odlasku Dejana Milojevića bila je udarna vijest u svim medijima, i boljim i lošim, i jačim i slabijim, i desnim i lijevim, na skoro svim jezicima, ali bila je to ista vijest, da je otišao odličan igrač i odličan trener.
Ubrzo se pojavila i vijest da će s pravom jedna dvorana nositi ime po njemu. Počast su mu odali minutom ćutanja pred početak mnogih utakmica. Cijela sportska javnost je pokazala poštovanje. A sportska javnost je ista kao i većina drugih, uvijek nađu nešto da im smeta, ali za Dejana niko nije našao ništa. Ni jednu ružnu riječ, naprotiv, on je ujedinio planetu i sve ljubitelje sporta.
Navijači Partizana i Mege napravili su ispraćaj o kome je pričala cijela Amerika. Mnogi nisu znali koliko je važan Dejan sa druge strane okeana. Nisu znali vjerovatno zbog njegove skromnosti, ali ipak nisu do kraja iznenađeni. Nije lako zaslužiti toliko nedostajanje, tolike pozdrave i emocije. Taj nasmijani, radni i talentovani čovjek izgleda da je pravio isključivo ispravne korake i na terenu i van njega.
Ali Podgorica i Budućnost nisu uradili ništa manje. Agitovali su svi ljudi, uradili nešto veliko i napravili atmosferu za pamćenje. Ako uzmemo u obzir koliko su kuburili SC Morača sa navijanjem, ovakav ispraćaj i događaj u Morači je za svaku pohvalu. Ipak dokazuje da navijači pamte svaki potez i koš, gest i zalaganje, da žele na sve to da podsjete i da se na neki način oduže čovjeku koji je igrao za Budućnost.
Dok je on igrao za Budućnost, bile su to možda i najtrofejnije godine kluba, ili pak najljepša igra koju je Budućnost pružala svojim gledaocima.
Nije zaslužio tako rano da ode, ali je zaslužio ovako spektakularan ispraćaj. U Americi se pojavio vizual i ispis “DM”, dva slova i srce koje okružuje ta dva slova, dovoljna asocijacija da se zna o kome je riječ. Izuzetan igrač, izuzetan trener, izuzetan čovjek bio je Dejan Milojević. Skroman, uporan i vječito nasmijan.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
