Piše: Anđelka Cvijić
Postajući najveća društvena snaga i ključni politički akter u Srbiji, studenti su već ostvarili ogromne društvene promene. Oni su slomili dva osnovna stuba režima spin diktature Aleksandra Vučića. Jedno je strah, drugo je laž – kaže za Novi magazin pesnik, esejista, antologičar, čija je izdavačka kuća „Arhipelag“ iz Beograda jedna od najuticajnijih u našem izdavaštvu.
U savremenoj srpskoj kritici i esejistici nisu tako česti autori komparativnih pregleda stvaralaštva značajnih pisaca iz prethodnih decenija. Tako nešto pretpostavlja kontinuirano praćenje kompletnog književnog proznog ili pesničkog stvaralaštva jednog dužeg perioda, uz istovremeni autorski kreativni uvid i originalni autentični pečat. Jedan od takvih, retkih, književnih kritičara jeste Gojko Božović, pesnik, esejista, antologičar, čija je izdavačka kuća „Arhipelag“ iz Beograda jedna od najuticajnijih u našem izdavaštvu. Božović spada i u najnagrađivanije pisce, prevođen je na dvadesetak jezika, i nosilac je priznanja „Vitez poziva“ za rad u oblasti kulture, književnosti i izdavaštva. Potpredsednik je Srpskog PEN centra, jedan od osnivača ProGlasa. I veoma aktivan na mreži X, prepoznatljiv po aforističnim komentarima.
Vojin Grubač: Vlada opstaje zbog interesa Zapada, Milatović opstruiše i živi u bezvazdušnom prostoru
Nedavno je u izdanju „Štampar Makarija“ iz Beograda objavio knjigu eseja „Negde između epoha“ u kojoj predstavlja neke od ključnih pisaca i knjiga, poetika i pripovedačkih postupaka u srpskoj prozi druge polovine XX i prvih decenija XXI veka.
Otkud naslov „Negde između epoha“?
U mnogo čemu ovo je prelazno vreme: od ekonomije do drugih društvenih tokova, od politike do kulture, od tehnologije do medija. Tako je i u književnosti. Srpska književnost u proteklih trideset pet godina nastaje u potpuno drugačijem kontekstu od onog u prethodnih pola veka. Tu ne mislim samo na istorijski kontekst koji je najvidljiviji: raspadu države sledio je ciklus novih balkanskih ratova za jugoslovensko nasleđe, okončana je totalitarna ideologija koja je dotrajavala sve do 5. oktobra 2000, jedan društveni i ekonomski poredak je konačno potvrdio iscrpljenost, jedne društvene vrednosti su nestale, dok su druge u mučnim vremenima produžene i neizvesne tranzicije sporo nastajale. Prelazno vreme može se sagledati i u drugim dimenzijama. Istorijski lomovi se vremenski poklapaju s krajem socijalne funkcije književnosti: književnost više nije bila, kao što je to od doba prosvetiteljstva, privilegovani oblik govora u kome se raspravljaju osnovne društvene teme. To je i vreme uspona masovne kulture: to je selebriti kultura, kultura poznatosti i popularnosti, kultura bez kritičke supstance, po čemu je sušta suprotnost i vrhunskoj kulturi na kojoj je utemeljena moderna evropska samosvest, i pop kulturi koja je u drugoj polovini XX veka dala neka važna ostvarenja, neretko u prožimanju ili konfliktu s visokom kulturom. Promenila se i društvena paradigma: uspostavljeno je doba potrošačke civilizacije u kojoj osnovna figura nije kritički građanin već posvećeni potrošač. Ogromna promena dogodila se u strukturi slobodnog vremena i u hijerarhiji medijskih sadržaja: digitalni svetovi i civilizacija pokretnih slika potisnuli su kulturu štampane knjige i štampanih medija. Na status književnosti u društvu tranzicije bitno je uticala i sudbina književne kritike: kritičko mišljenje više nije na ceni, ljudi se često identifikuju s proizvodima, a ne s vrednostima. Savremena srpska proza, o kojoj pišem, nastajala je usred tih promena, između sasvim različitih književnih, kulturnih, tehnoloških, medijskih, društvenih, političkih, istorijskih epoha. Te burne promene odigrale su se istovremeno i one su na važan način uticale na to kakve knjige nastaju i kako se one čitaju i razumeju u iskustvu svojih prvih čitalaca. Otuda takav naslov knjige.
Postoji li zajednička crta svih tih poetika i pripovedačkih postupaka?
To su vrlo različiti glasovi i poetike: od modernizma do postmodernizma, od psihološkog realizma do istoriografske metafikcije. Te razlike su bogatstvo književnosti. Književnost je mnogo pre društva ostvarila pluralizam glasova i nikada ga nije izgubila, mada u novije vreme taj poetički pluralizam savremene srpske književnosti pomalo gubi na snazi i vidljivosti. Razlog je jednostavan: već više od dvadeset godina u srpskoj prozi ne postoji neka izrazita poetika. Ranije su poetike nastajale otprilike na svakih deset godina. Nema novih i značajnih poetika bez pisaca i njihovih dela, ali da bi se poetika artikulisala i stabilizovala potrebni su književni kritičari koji svoje uvide dele s najširom književnom javnošću. Toga nema, jer je kritika nestala iz javnosti i iz velikih medija, pa nema ni poetika kao izraza ili kritičke refleksije jednog doba. Postoje odlični novi prozni opusi: njihovi pisci oblikuju sopstvene, individualne poetike, ali to su svetovi za sebe i za posvećene čitaoce tih svetova, nije deo šireg društvenog razumevanja. Osnovna razlika između srpske proze poslednjih decenija XX i prvih decenija XXI veka sastoji se u tome da su raniji pisci, uprkos svim razlikama, ispovedali snažno uverenje u značaj književnosti koji se ne tiče samo njih i njihovih najposvećenijih čitalaca, dok savremeni pisci govore u mnogo zasvođenijem i kamernijem prostoru, bez dovoljno javnosti.
Nastavlja li nova srpska proza ove puteve svojih prethodnika?
Jednom nastala, poetika u književnosti ostaje prisutna, nekada kao dominantna, nekada kao daleki odjek. Tako je i s poetikama koje su obeležile srpsku prozu 70-ih i 80-ih godina XX veka. Svaka od njih, s nejednakom merom prisustva, traje u odjecima u novim knjigama savremenih pisaca. Možda realistička osnova pripovedanja najviše, ali nisu sasvim minula ni modernistička i postmodernistička iskustva. Ovo je više vreme priče nego poetike, više vreme teme nego jezičkih istraživanja. Pogotovu je to očigledno u romanu koji je jedini književni oblik sa širim javnim odjekom. Većina romana nastoji da ispriča što jednostavniju i pregledniju priču, a takvo nastojanje nije najbolji saveznik jezičkih istraživanja i poetike. Upravo zbog te veće prisutnosti u javnosti, savremeni roman u značajnom broju slučajeva prilagođava temu širim očekivanjima ili društvenim predstavama.
Koliko se srpski pisci bave savremenim trenutkom našeg društva, uronjenog u nacionalizam? Setimo se reči Danila Kiša: „Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja.“
Kiš je to napisao u jednom izrazito polemičkom trenutku i u društvenom i političkom kontekstu prve polovine 70-ih godina. Savremeni pisci treba da definišu savremeni trenutak i tako ostave glas iz sopstvenog vremena.
Smanjen javni prostor za književnost uticao je da se pisci manje bave konkretnim, aktuelnim i konfliktnim temama svog društva. Pisci ponekad previše razmišljaju o tome šta očekuju njihovi mogući čitaoci, umesto da razmišljaju šta oni sami očekuju od književnosti. To je živa šteta, jer se mnogi društveni tokovi ne mogu razumeti bez književnosti koja nastaje u istom času. Mi znamo šta se kada dogodilo u nekom periodu novije istorije, ali bez književnosti teško možemo razumeti kako je izgledala ta istorija u životu nekog običnog čoveka.
Vidite li u studentskom pokretu, i građanskim protestima upravo buđenje i oslobođenje društva od laži i straha?
Podsetili ste me sada na Njegoševe stihove: „Bjehu muška srca ohladnjela, / I u njima umrla svoboda.“ Studentski protesti, na koje su se nadovezali građanski protesti, pokazali su da ideja slobode ne može nikada umreti, već da ona samo traži svoje zatočnike. Nekada i na neočekivanim mestima i u neočekivanim ljudima. Niko nije očekivao da će se mladi ljudi, tek stupili na polje svoje mladosti, okrenuti uređivanju svoje zemlje kao osnovnom generacijskom, društvenom i političkom pitanju. Oni su to, međutim, uradili časno i uverljivo, podstičući ljude drugih generacija da im se pridruže, pa i mnoge koji su se već bili pokolebali da su u ovoj zemlji moguće promene u skorije vreme. Ti mladi ljudi su najveća promena koja se dogodila u ovoj zemlji već dugo vremena. Oni su izašli na javnu scenu i više nemaju razloga da je napuštaju. Premostili su razlike koje nužno moraju postojati u okviru jedne generacije u korist društvenih interesa. Posložili su prioritete. Bili su spremni i na rizik i na žrtvu. Epski marševi studenata po Srbiji prelomili su javno mnjenje i ono se više ne može vratiti u stanje nesigurnosti i pokornosti, otvorenog straha i kontrolisanih informacija. Kao glasnici promene, odlazili su i u sela i u gradove razgovarajući s ljudima kojima se nijedan politički akter nikada nije neposredno obratio i koji imaju više problema nego rešenja, više strahova nego nade. Postajući najveća društvena snaga i ključni politički akter u Srbiji, studenti su već ostvarili ogromne društvene promene. Oni su slomili dva osnovna stuba režima spin diktature Aleksandra Vučića. Jedno je strah, drugo je laž. Posle godinu dana neprestanih protesta, strah za većinu ljudi više nije dominantni model ponašanja. Ni laž, oličena u totalnoj propagandi i u industriji stvaranja spoljnih i unutrašnjih neprijatelja, više nema ni približno dejstvo za većinu građana kao pre samo godinu dana. Ostavljen bez tako dva moćna oružja, režim je bio prinuđen da se okrene goloj represiji. Policija je uvučena u politički proces u kome nema šta da traži. Isukani su pendreci, nije bio dosta suzavac, pa su bačena i jača sredstva. Korišćeno je sonično oružje, osnovan je paravojni kamp u centru Beograda. Neki policijski funkcioneri su se ponašali kao ostrvljeni razbojnici. Represija, međutim, podiže cenu vlasti i lomi moral pripadnika državnog aparata: oni će morati da biraju između zakona i naređenja. Represijom se može odložiti neminovna promena za neki mesec, ali se ne može obnoviti poredak straha bez koga se ovaj režim ne snalazi. Zato su društvene promene koje je izborio studentski pokret podržan građanima neizbežan uvod u političke promene u Srbiji. Autoritarne režime ovog tipa mogu smeniti jedino sveobuhvatni i masovni pokreti kakav je studentski, uz podršku najširih slojeva građana.
Sutra, 1. novembra, u Novom Sadu na godišnjicu pada nadstrešnice Železničke stanice, najavljen je veliki skup studenata i zborova građana. Šta Vi očekujete od njega?
Očekujem dostojanstven, masovan i miran skup. Dostojanstven u tuzi građana Srbije koji traže pravdu za žrtve i mir za žive. Masovan po broju okupljenih građana koji pokazuju već godinu dana da se Srbija umiriti ne može i da ona traži slobodu od autokratije i korupcije. Miran po sadržaju: upornost, istrajnost i sabranost najbolje su sredstvo nezadovoljnih građana protiv vlasti koja odavno već ne bira ni reči ni sredstva. To je komemorativni skup koji će izraziti sve ono mnoštvo događaja i skupova koje su stotine i stotine hiljada građana Srbije, u skoro svim njenim mestima, organizovale u toku protekle godine pokazujući razmere svog nezadovoljstva. To nije obično građansko i političko nezadovoljstvo: to je teška borba protiv autoritarnog samodržavlja, protiv kulta ličnosti, protiv samovlasnog i hirovitog upravljanja sudbinama građana i resursima zemlje. U vreme uspona populizma i krize demokratije širom sveta, u Srbiji već godinu dana traje masovan pokret protiv populizma i za obnovu demokratije. Izazvan jednom tragedijom u kojoj je sabrano sve porazno iskustvo ovog društva u protekloj deceniji, taj pokret želi da oblikuje slobodu za sve ljude ove zemlje. Godišnjica pada nadstrešnice u Novom Sadu je skup sećanja na žrtve i skup opomene da se tako nešto više nikada ne ponovi u ovoj zemlji.
Gojko Božović na mreži X
* Ne ljutite se na karikature ako vam je stvarnost ružna. Ne cenzurišite karikaturiste. Promenite stvarnost.
* Veliki manipulatori počinju obmanjujući mase, a završavaju obmanjujući sebe.
* Da bi se stvorio kult ličnosti, potrebno je i malo ličnosti.
* Za samo trinaest godina režim je napravio stanje u kome se ne osećaju dobro ni on sam, ni građani Srbije.
* Vlast uopšte ima ozbiljne probleme sa ovim narodom. Treba da pokušaju u drugoj zemlji, s drugim narodom. Možda bi i rezultati bili bolji.
* Boriti se protiv novih generacija je isto kao boriti se protiv dolaska godišnjih doba.
* Ko ćuti danas dok propada čitava zemlja, neka ćuti zauvek.
Predsednik Aleksandar Vučić se u borbi za vlast koristi grotesknim spinovima: pad nadstrešnice je posledica terorističkog akta; studenti će 1. novembra izvoditi satanističke i paganske običaje. Mogu li spinovi „pokriti“ sve neistine SNS-SPS vlasti?
Spinovi više ne mogu da pokriju pravu prirodu ove vlasti ogrezle u bezakonje i korupciju. Ali mogu da pokažu da ova vlast ne bira sredstva, ni teme. Nema sredstva koje neće upotrebiti i nema ljudske vrednosti koju neće pogaziti ako veruje da je to korisno za njen makar privremeni opstanak.
Da li studenti suočavaju sa odgovornošću: generacije iz doba Slobodana Miloševića, i ove u dobu Aleksandra Vučića?
Suviše je dugo ovo društvo živelo u autoritarnim društvima i suviše je kratko živelo u demokratskim intervalima da bi imalo pravo da odlaže obnovu institucionalnog poretka i demokratskih ustanova. Za kratko vreme, ovo društvo je od autoritarnog režima Slobodana Miloševića došlo do autoritarnog režima Aleksandra Vučića. To je porazan bilans društva i ne možemo ga previđati. Ali najpre moramo promeniti postojeće stanje. Ono je neodrživo, društveno štetno i opasno. Najveći poraz moje generacije jeste obnova autoritarnog poretka u Srbiji. To je najveće društveno i političko pitanje moje generacije: ona će se s njim izboriti ili će se na tom pitanju slomiti.
U novembru će biti tačno dve godine kako je osnovan ProGlas koji su mnogi u Srbiji doživeli kao buđenje građanske svesti. Koji su njegovi rezultati danas najvidljiviji?
Pre dve godine obratili smo se javnosti kao zabrinuti građani u društvu izrazite autoritarnosti, potisnutog kritičkog mišljenja i zatomljene političke aktivnosti. Pozvali smo građane da se angažuju u pitanjima koja se tiču njihove sudbine i sudbine društva u kome žive. Želeli smo da se u Srbiji ponovo razgovara o politici i da se, umesto beskrajnih monologa autoritarnog vladara, pokrenu rasprave o budućnosti društva. Prošlost se ne može promeniti, ali se mora razumevati. Sadašnjost je nepodnošljiva i zahteva kritički angažman u duhu promena. Budućnost mora biti drugačija kako bi ovo društvo izašlo iz dramatičnih podela, duboke autoritarnosti i stanja besperspektivnosti kao jedinog što ovaj režim može da ponudi. Svako od osnivača ProGlasa bio je kritički građanin, ali smo u jednom trenutku smatrali da je važno da udružimo naša nezadovoljstva i naše kritičke perspektive kako bismo, zajedno s drugim građanima Srbije, ponudili dovoljno uverljive razloge za promenu. Za dve godine obišli smo Srbiju. Organizovali smo tribine po celoj zemlji u vreme kada je politički život u Srbiji bio zamro. Bili smo i u selima i u gradovima, i na najvećim skupovima i kao podrška ljudima koji su ostajali sami i bez druge podrške. Bili smo gde god je gorelo. Nismo tražili ni političke funkcije, ni popularnost, ali smo tražili odgovornost za režim i nadu za građane. Ponudili smo konkretne programske mere za Dan posle. Podržali smo stvaranje mreže lokalnih građanskih pokreta objedinjenih u Slobodnim organizacijama Srbije (SOS). Trudili smo se da pokrećemo, a ne da delimo. Ni od koga se nismo ograđivali. Nastojali smo da ukažemo na mogućnosti promene i na štetnost pristajanja na vladajuću inerciju. Nastavićemo to i dalje da činimo. Mi se zalažemo za sistemske promene. Da bismo došli do takvih promena, neophodna je najpre promena ovog režima čije aktivnosti sistematski uništavaju ovu zemlju. Od svih akcija izdvojiću „Zastani, Srbijo“. U teškim danima posle novosadske tragedije pozvali smo građane Srbije da u petak 22. novembra u 11.52 zastanu tamo gde se nađu 15 minuta (tada se još borilo za život jednog od povređenih): na svom radnom mestu, na ulicama, na trgovima, u saobraćaju. U desetinama gradova Srbija je stajala tog dana izražavajući poštu žrtvama i zahtevajući odgovornost. Taj potresni trenutak narodnog jedinstva narušili su partijski batinaši SNS, neretko i javni funkcioneri, koji su na više mesta napali građane. Jedan od najozbiljnijih napada dogodio se ispred FDU na Novom Beogradu, gde su se studenti pridružili akciji „Zastani, Srbijo“. Studenti su pokrenuli blokadu FDU, tražeći odgovornost za napadače. Nije bilo odgovornosti, ali su se sa studentima FDU solidarisali studenti svih državnih fakulteta u zemlji. To je podstaklo ovaj impresivni studentski pokret.
ProGlas, ipak, predlaže mere „za dan posle“ izbora?
Mere za Dan posle potiču od vrhunskih stručnjaka i odnose se na različite oblasti. Sve su važne i za pojedinačne oblasti i sa stanovišta društva kao celine. Sve su i ostvarive u relativno kratkim rokovima: neke u roku od nekoliko dana, neke u roku od nekoliko meseci. Te mere su neideološke i objedinjujuće: njih može prihvatiti i sprovesti svaka istinski demokratska vlada. Uloga tih mera nije da budu ideološki ekskluzivne, već da se društvu ponudi perspektiva i da se odgovori na rutinski prigovor kako ne postoji nikakav program za promene. Te mere jesu program za promene koji u ovom trenutku motiviše društvo da se zalaže za promene, a sutra da zahteva da se te promene sprovedu. Mere su oblikovane tako da su jasne, konkretne i proverljive, pa će svaki građanin moći lako da vidi prolazno vreme njihove primene. Nedavno su predstavljene mere iz oblasti poljoprivrede, u narednom periodu će biti predstavljene mere ProGlasa za Dan posle u još nekoliko vitalno važnih oblasti.
Još traje Sajam knjiga u Beogradu. Jedan broj izdavača odbio je učešće na Sajmu, među njima i Vaš „Arhipelag“. Imate li odziv čitalaca, autora, kulturne javnosti?
Nismo mogli da prihvatimo učešće na Sajmu knjiga u predloženom terminu i pod predloženim uslovima. Nismo želeli da učestvujemo u stvaranju privida kako je sve u redu, niti da budemo na jednom mestu dok su naši čitaoci na sasvim drugom mestu. Beogradski sajam je odbio razumne i kompromisne zahteve izdavača, očigledno su želeli da se Sajam knjiga održi upravo u tom, a ne u bilo kom drugom trenutku. Našu odluku su podržali čitaoci i autori, kao i veliki deo kulturne javnosti.
Anketna komisija za ispitivanje odgovornosti za pad nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu zaključila je da je urušavanje nadstrešnice „posledica delovanja udružene kriminalne grupe“ i da postoje „osnovi sumnje da se na čelu te kriminalne grupe nalazi predsednik Republike“. Svoj je zaključak predočila Evropskom parlamentu u Strazburu, koji je potom izdao oštro upozorenje vlasti u Srbiji…
Izveštaj Anketne komisije je posledica višemesečnog rada relevantne grupe stručnjaka iz više oblasti. To je hrabar i odgovoran izveštaj, zasnovan na dostupnim činjenicama, koji je doveo do osnovane sumnje. To je izveštaj koji je važan javnosti, ali mora biti važan i institucijama ove zemlje. Ako ne danas, onda u danima posle promena.
Na mreži X nedavno ste napisali: „Šta ćemo reći našoj deci kada nas budu pitala šta smo uradili s njihovom zemljom?“
To pitanje čeka svakoga od nas. Ono je već izgovoreno. Na to pitanje odgovor dajemo svaki dan. Ishod tog odgovora ne zavisi od nas. Ali ne zavaravajmo se: niko drugi ne može odgovoriti na to pitanje osim svakoga od nas pojedinačno.
Izvor: Novi Magazin
