Oni kao rješenje predlažu reciprocitet. Predlažu da se mrcvarenje nastavi, a ne da se zaustavi. Zato su protiv Otvorenog Balkana i svake inicijative koja bi olakšala život najmanje trećini građana njihove države, najglasniji oni koji ne znaju šta je Sjever Crne Gore, zato su za čvršće granice oni koji putuju samo sa diplomatskim pasošem i ne razumiju kako živi narod na granici. Živaca.
Navikao je naš građanski („narodni“ je u stranoj državi) poslanik/ca sve da sve završava preko reda, jer čoče, on radi važan posao, državni. Možda zbog toga što naš poslanik ne ide u prodavnicu, ne gleda rafove na kojima su cijene sve više, a izbor sve manji. Ne puni gorivo na pumpi od svog novca, nego na službenu karticu. Jedina briga mu je kad se zajebe i na pumpu ode ponedeljkom, pa psuje gužve jer raja hoće da uštedi peteura pred novo poskupljenje. Navikao je i da dobije avionske karte pred put, a ne da traži najjeftinije sa manje od devet presjedanja. Navikao je da ne jede kući, jer ga neko svakako časti preko dana. Navikao da dobije besplatan stan od svoje države, a ne da se vuče po onim kancelarijama na kojima piše „banka“. Navikao da finansira svoj klub iz budžeta. Uopšte, izgubio je naš poslanik naviku da se maši za novčanik i brzo zaboravi iz kakvih je opanaka došao do stolice. I realno, kada se neko službenim kolima kreće u trouglu Podgorica- Aerodrom Golubovci – Ričardova glava, nema potreba da ga interesuje išta van toga.
Ali kad mu se desi incident u kome mora sam da izvadi bilo šta iz buđelara, nastupa drama koja puni stupce, a mi smo prinuđeni da zaboravimo sve probleme koji nas realno tište. Riječima mog nisko pozicioniranog druga iz DPS: „Tek kad su mi uzeli službeni auto, vidio sam kako je gorivo skupo. Pa kako živi ovaj narod nije mi jasno.“ No, nije mi za njega, dobiće brzo ključeve nazad. Problem je što ni kada se suoče sa nekom „neprijatnošću“, naši poslanici ne traže na sva zvona rješenje za sve, nego samo za sebe. Dobijamo samo neartikulisanu histeriju čiji je cilj odbrana ličnog komfora i ništa preko toga.
Da se naš poslanik nekada vozio autobusom iz Novog Pazara ili do Budimpešte, ili uvozio jelku iz Srbije, vjerovatno bismo (mi Crna Gora) danas ratovali protiv Crne Gore, Srbije i Mađarske istovremeno. Vidite, na crnogorsko-srpskoj, srpsko-mađarskoj, a vjerovatno i na drugim nešengenskim prelazima, svaki putnik i vozač robe dobija poslanički status. Putnici se zadržavaju satima dok umorni policajac ne registruje sve lične karte, pasoše, potvrde iz suda da su oba roditelja pustila dijete da iz Rožaja ode kod babe u Tutin, pretresaju koferi da neko nije ubacio karton kokakole ili deterdženta koji je jeftiniji na 30 km od vas i slično. Može se reći i da vozači kamiona i kombija dobijaju predsjednički tretman jer spavaju i po par noći u kamionima na granici, okruženi prekrasnom prirodom dok im na uvo lagano svira žubor Lima i hladi ih povjetarac iz kanjona. Stranci bi platili za takav događaj, jer ne poznaju pojam granice i netaknute prirode.
Ali umjesto da neko decenijama konstatuje da su granice problem, svaka inicijativa se zaustavlja na traženju rješenja u kome će samo naš poslanik moći da šeta neuznemiravan zaustavljanjem od strane policije. Ne bi njemu palo na pamet da bi i za ekonomiju i za društvo bilo bolje da Bjelopoljac ili Pljevljak češće idu do Prijepolja. Da bi to možda pomoglo razvoju krajeva koji kao granični predjeli masovno gube stanovništvo, koje se odlijeva tamo gdje nema graničnih prelaza na svakih 50 kilometara. Ne pada to njima na pamet, jer je njima Brisel na dva sata avionom, pa nema potrebe da se truckaju do tri sata udaljenih Pljevalja.
A oni kao rješenje predlažu reciprocitet. Predlažu da se mrcvarenje nastavi, a ne da se zaustavi. Zato su protiv Otvorenog Balkana i svake inicijative koja bi olakšala život najmanje trećini građana njihove države, najglasniji oni koji ne znaju šta je Sjever Crne Gore, zato su za čvršće granice oni koji putuju samo sa diplomatskim pasošem i ne razumiju kako živi narod na granici. Živaca.
Nebojša Babović
