Suprotno očekivanjima da bi karantin mogao da izazove bejbi-bum (jer bi parovi kod kuće mogli da se „posvete budućem potomstvu“), KOVID-19 je negativno uticao na nivo nataliteta u velikom dijelu Evrope, SAD-a i Azije.
Naime, produžen lokdaun otežao je samcima pronalaženje partnera, dok je psihološko-ekonomski pritisak na zaposlene roditelje bio ogroman, pa se povećala vjerovatnoća da će porodice napustiti ili odgoditi planove za novo dijete. Dodatno, Kovid je pojačao negativne efekte postojećeg ekonomsko-kulturološkog sistema koji na izvestan način kažnjava žene (odnosno parove) sa djecom. Pored toga, virus je djelovao kao socijalno divizioni faktor, ne samo fizički razdvajajući ljude, već razotkrivajući i proširivajući velike ekonomske i političke razlike (ljudi žive u različitim pandemijama, a oni super-bogati van nje).
Statistika
Posljedično, u Engleskoj i Velsu broj rođenih pao je za 3,9% u 2020. i prvom kvartalu 2021; mjesečna stopa fertiliteta u decembru 2020. i januaru 2021. pala je za čak 8,1%, odnosno 10,2%, na godišnjem nivou, sa rekordnim brojem abortusa.
Slične porazne tendencije detektovane su u SAD tokom 2020. – pad živorođenih od 4%, što je negativni rekord.
Natalitet u Italiji pao je na najniži nivo od ujedinjenja 1861, što je zajedno sa velikim brojem smrtnih slučajeva uzrokovanih Kovidom dovelo do pada populacije ekvivalentnom veličini Firence.
U isto vrijeme, u Francuskoj je broj rođenih pao na najniži nivo od Drugog svjetskog rata, dok je rekordno nizak broj živorođenih zabilježen i u Japanu, Južnoj Koreji, Kini, kao i u mnogim drugim državama.
Institut „Brukings“ procjenjuje da 300 hiljada beba nije rođeno u SAD-u kao rezultat ekonomske nesigurnosti povezane s pandemijom. Ovo je povezano sa faktorom da odluka o rođenju djeteta zavisi od optimizma u pogledu budućnosti, koga je teško imati tokom globalne pandemije. Indikativno je da je Australija zabilježila prvi pad stanovništva od 1918. zbog strožih graničnih kontrola povezanih sa Kovidom, dok je iz istog razloga Kanada odobrila status stalnog boravka za duplo manje podnosilaca zahtjeva od targetiranog za 2020.
Ipak, ova porazna statistika samo predstavlja ubrzanje višedecenijskog trenda koji bi mogao da u potpunosti rekonfiguriše globalnu ekonomiju, međunarodnu ravnotežu snaga i naše intimne živote. Naime, faktori koji pokreću pad stanovništva postoje više decenija, a najvažniji od njih je urbanizacija.
Dok je 1960. jedna trećina čovječanstva živjela u gradu, danas je to skoro 60%. Preseljenje u urbanu sredinu mijenja ekonomske benefite i troškove vezane za stvaranje velikih porodica. Mnogo djece na farmi znači mnogo radnika za obavljanje posla, a u gradu mnogo usta za hranjenje, te je stoga ekonomski racionalno imati manje djece. Život žena u urbanoj sredini znatno je drugačiji od života njihovih majki ili baka koje su živjele na selu. Naime, vjerovatnije da će one biti obrazovane i zaposlene, uz lako pristupačna kontraceptivna sredstva; uz to, prvorotkinje su danas starije, a tinejdžerska trudnoća je dramatično opala.
Globalni pad fertiliteta
U 1950. žene su tokom svog života imale prosječno 4,7 djece. Globalna stopa fertiliteta se prepolovila do danas, sa projekcijom daljeg pada (na ispod 1,7) do 2100. Kao rezultat toga, broj ljudi na planeti dostići će vrhunac od 9,7 milijardi oko 2064, da bi do kraja vijeka pao na 8,8 milijardi. Opadanje stope plodnosti (što postaje zaista globalno pitanje jer će čak 183 zemlje imati stopu fertiliteta ispod tzv. „nivoa zamjene“ od 2,1 – potreban broj djece po ženi da bi se u odsustvu migracija održao nepromijenjen nivo stanovništva na srednji rok) nema nikakve veze sa brojem spermatozoida, već se radi o povećanoj emancipaciji žena (što dovodi do toga da se one odlučuju za manje djece).
Pad stope plodnosti znači da bi skoro svaka zemlja do kraja 21. vijeka mogla da zabilježi smanjenje broja stanovnika, dok će njih čak 23 prepoloviti populaciju. Države će takođe dramatično „ostariti“, te će praktično isti broj ljudi puniti 80 godina koliko će ih se i roditi.
Zašto je natalitet drastično pao na Zapadu djelimično se može pravdati ekonomskim razlozima (zbog snažno povećanog finansijskog opterećenja poreskih obveznika u zemljama sa već mnogo penzionera). Djelimično se pad može objasniti i sociološki: većina ljudi ima sličan broj djece kao i njihovi vršnjaci. Postoji još jedan faktor: ljudi u bogatim zemljama imaju manje djece nego što kažu da žele. To sugeriše da, kada bi ljudi imali broj djece koju zaista žele, stopa fertiliteta bi bila oko stope zamjene.
Ono što se dešava za sada je da imigracija iz zemalja sa nižim prihodima sa većim stopama plodnosti pomaže bogatim zemljama Zapada da uspostave populacionu ravnotežu, veoma važnu za funkcionisanje tržišta rada.
Tako je u SAD natalitet 2020. opao šestu uzastopnu godinu (za čak 19% od 2007), dok je stopa fertiliteta (prosečan broj dece po ženi) znatno ispod „stope zamjene“ (tek na 1,6), ali se rast ukupne populacije nastavio. Isti pokazatelj je znatno nepovoljniji za Japan (1,3) i Južnu Koreju (1,2).
Indikativno je da je stopa fertiliteta u Indiji pala na „famoznih“ 2,1. Četvrta najmnogoljudnija država svijeta, Indonezija, već je nešto ispod tog magičnog broja (2), kao i Bangladeš i Brazil (sa tek 1,7, odnosno 1,8).
Još uvijek postoje mnogoljudne zemlje sa visokim natalitetom, poput Pakistana (3,4) i Nigerije (5,1), ali i one su u velikom padu u odnosu na šest decenija ranije (kada je taj indikator bio 6,6, odnosno 6,4) sa fertilitetom koji konstantno opada.
Peking je, u vezi s s padom broja živorođenih od čak 15% tokom 2020, već maja ove godine objavio da će roditeljima u Kini biti dozvoljeno da imaju troje (umjesto dvoje) djece.
Situacija u Srbiji
Sa istorijskog rekorda iz 1952, kada je u Vojvodini i Centralnoj Srbiji rođeno 152 hiljade beba, brzo smo pali na ispod sto hiljada krajem 1970-ih (ne računajući one rođene u emigraciji, koji se najčešće nisu vraćali kućama svojih predaka), da bi se negativan trend ubrzao u narednim decenijama, a prirodni priraštaj je prešao u negativnu zonu već početkom 1990-ih. U 2020. rođeno je nepunih 62 hiljade djece, sa natalitetom od oko devet promila.
Tendencije u našoj zemlji dio su šire stvarnosti praktično cijele Istočne Evrope. Projekcije EUROSTAT-a ukazuju da će većina zemalja Centralne i Istočne Evrope članica EU do 2050. znatno smanjiti broj stanovnika: Rumunija i Bugarska za čak 2,6, odnosno 1,3 miliona ljudi, Hrvatska za 650 hiljada, Mađarska za 700 hiljada lica, Poljska za skoro tri miliona. Takođe, očekuje se da toliko ekonomski hvaljene baltičke države nastave snažan već trodecenijski pad populacije. I podaci UN pokazuju istu sumornu sliku.
Pored emigracije, problem ovih država, pa i Srbije, može se objasniti i sve manjom „zainteresovanošću“ žena za rađanje sa rastom standarda; naime, „real-socijalizam“ je kreirao slučajnu kombinaciju žena obrazovanih prema zapadnim uzusima, koje žive u relativno siromašnim ekonomijama.
Svakako, Srbija nije izuzetak jer je negativan prirodni priraštaj problem s kojim se sučavaju praktično sve razvijene zemlje (koja imigracijom nadoknađuju potrebnu za uglavnom nisko kvalifikovanim radnicima, koji rade poslove koje domicilno stanovništvo neće), kao i Istočna Evropa.
Po projekcijama Vladimira Nikitovića (2019), saradnika Instituta društvenih nauka, srpska populacija će u 2030. pasti na 6 miliona. On navodi da će se negativan populacioni trend nakon 2030, kada bi Srbija trebalo da se priključi EU, blago usporiti usled tranzicije od neto emigracije ka neto imigraciji i blagog porasta stopa rađanja. Po scenariju „optimistična budućnost“, koji usaglašava stopu ukupnog fertiliteta sa ciljevima definisanim u (oficijelnoj) Strategiji podsticanja rađanja, pad broja živorođenih u Srbiji do sredine 21. vijeka bio bi podnošljiv ako bi zaživjele podsticajne mjere (-15% u odnosu na broj 2018).
Stopa ukupnog fertiliteta (prosječan broj djece po ženi u fertilnom periodu) u Srbiji je oko 1,5. Kovid je prekinuo pozitivni trend kod država nekadašnjeg real-socijalizma (koje su nakon 1990. imale izrazito nizak nivo ove stope – čak i ispod 1,3), gdje je došlo do porasta ove stope (pojava za koju takođe postoje indicije da se dešavala u Srbiji). Inače, pad stope fertiliteta je povezan sa pojavom odlaganja rađanja, koja predstavlja racionalan odgovor na društveno-ekonomske impulse i nesigurnosti. Stoga, ne iznenađuje nalaz koji nesporan početak pojave odlaganja rađanja u Srbiji povezuje sa slomom socijalizma, što je slično procesima zapaženim u drugim post-socijalističkim društvima. Npr. prosečna starost majke pri rođenju djeteta između 1991. i 2020. porasla je sa 25,9 na 30,1 godina, što je niže za pola godine nego u Sloveniji, Estoniji i Hrvatskoj, a skoro za godinu od prosjeka za EU.
Mjere koje se sprovode
Generalno, bogatije zemlje imaju dvije glavne opcije.
Mogu se ugledati na Japan, koji je pokušao i samo je djelimično uspio da ublaži pad natalitet različitim mjerama uz zadržavanje strogih ograničenja u pogledu migracija (čak i kada nedostatak mladih ljudi usporava rast). U Japanu je natalitet porastao u nekim delovima zemlje gdje su roditelji za svako dijete dobijali novčane dotacije bez ikakvih obaveza (jedan grad u kojem je došlo do porasta nataliteta nudi novčane podsticaje koji počinju od otprilike 940 dolara za prvo dijete, a idu do otprilike 9.400 dolara za četvrto).
Međutim, Japan i dalje ima jedan od najbržih padova stanovništva na svijetu. Dozvoljeno je više stranih radnika, ali gastarbajteri obično nemaju mogućnost da postanu stalni stanovnici Japana, ili čak da dovedu svoje porodice sa sobom.
Alternativno, države mogu otvoriti svoje granice za migracije iz zemalja sa niskim prihodima i visokim fertilitetom (uvoz radno sposobnog stanovništva), što je većina od njih i radila. Švedska (koja je kombinovala obje politike) nastojala je da poveća natalitet uvođenjem boljeg roditeljskog odsustva, brige o djeci koju pruža država i jačih prava na ponovno zapošljavanje, time ostvarivši ograničen pozitivan uticaj na fertilitet (povećavši ga sa 1,7 na 1,9).
Izbjegavajući da dozvole veći nivo imigracije, neke vlade su pokušale da subvencionišu tretmane za plodnost, nudeći besplatnu dnevnu njegu i velikodušno roditeljsko odsustvo i plaćajući hiljade dolara novčanih grantova roditeljima. Međutim, ove politike su bile relativno slabo efikasne.
Na primjer, roditelji u Južnoj Koreji imaju pristup univerzalnoj besplatnoj brizi o djeci, subvencionisanom stanovanju i mnoštvu novčanih bonusa koji uključuju mjesečni dodatak od otprilike 90 dolara za svako dijete mlađe od 7 godina (neki gradovi čak nude i besplatan parking). Južna Koreja je potrošila oko 120 milijardi dolara između 2005. i 2018. za podsticanje rađanja djece, ali je natalitet nastavio da opada.
Singapur je 1987. nakon dramatičnog pada fertiliteta počeo da nudi subvencije za brigu o djeci, izdašnije politike porodiljskog odsustva i stipendije za nove roditelje koje danas iznose 7.330 dolara po bebi. Ipak, to nije preokrenulo trend: Singapur trenutno ima treću najnižu stopu plodnosti u svijetu (1,3).
Ruska vlada ohrabruje ljude da imaju velike porodice nudeći „materinski kapital“, jednokratnu uplatu od otprilike 6.200 dolara koja se može potrošiti na troškove poput obrazovanja ili stanovanja. Ranije je ta stipendija bila dostupna samo porodicama sa dvoje djece ili više, ali je 2020. najavljeno da će svi novi roditelji postati podobni, već su nešto ranije uvedene poreske olakšice za velike porodice, a državno zdravstveno osiguranje pokriva troškove vantjelesne oplodnje za žene koje imaju problema da zatrudne.
Broj porodica koje su odlučile da imaju dvoje djece je rastao, ali je od 2017. natalitet ponovo počeo da opada.
Kako se suočiti s novom realnošću?
Trend starenja brine i ekonomiste koji očekuju nestašice radne snage, poremećaje na tržištu nekretnina i pad stope štednje (stariji bi mogli početi da masovno prodaju svoju imovinu radi izdržavanja u poznoj dobi). Sve to bi moglo usporiti ekonomski rast, a pored manjka pojedinih profila radnika kao i raspoloživog kapitala, razlog je i dodatno fiskalno naprezanje usljed rastućih troškova penziononog sistema i zdravstvene zaštite. Naime, bolesti povezane sa starošću su u porastu (rak, respiratorne bolesti, dijabetes, bolesti srca, Alchajmer) i veoma su skupe za liječenje.
U svakom slučaju, biće potrebne fundamentalne društvene promene kako bi se svijet prilagodio sve manjem broju poreski i ekonomski produktivnog stanovništva, kao i sve većem broju starijih ljudi kojima su potrebne penzije i socijalna zaštita. Naime, dok je 1960-ih na svakog penzionisanog bilo šest radno sposobnih, danas je odnos tri prema jedan, a do 2035. biće dva prema jedan. Kako će se u budućnosti finansirati zdravstvena njega i penziona davanja u sistemu koji funkcioniše poput protočnog bojlera, u praktično svakoj zemlji svijeta nameće se kao logično pitanje. Naime, ne postoji penzioni ili zdravstveni fond koji može finansirati te izdatke faktički nigdje u svijetu; već samo nešto što se tako zove. U suštini, sve se svodi se na to da se iz tekućih budžetskih prihoda finansiraju ovih izdaci.
I prije pandemije širom većeg dijela globalnog sjevera stopa fertiliteta decenijama je bila ispod stope zamjene; da nije imigrantkinja stanovništvo skoro svake bogate zemlje na svijetu bi se odavno smanjivalo. Jasno je da se veći deo svijta, ne računajući Afriku, suočava sa demografskim izazovom koji će promijeniti način na koji živimo. Čini se da će imigracija, odnosno raspodjela radno sposobnog stanovništva postati još važnija političko-debatna tema, koja će u značajnoj mjeri opredjeljivati potencijalni napredak mnogih država, pa i čovječanstva.Neki od eksperata upućenih u tematiku kažu da moramo naučiti da obuzdamo svoju opsesiju privrednim rastom, i posebno konzumerizmom. Autori sličnih pogleda potenciraju da nas kapitalizam ohrabruje da o sebi razmišljamo kao o indivuduama sa partikularnim interesima odvojenim od sudbine društva, te da je sama njegova ideološka trajektorija (npr. insistiranje na pojedinačnom, sebičnom interesu) povezana sa niskom plodnošću.
Pitanje povezano sa očekivanim padom populacije je i ekološka održivost. Pojedini analitičari se nadaju da će svijet postati zeleniji, zdraviji i prosperitetniji, sa manje usta za ishranu i manje ljudi koji će trošiti naše ograničene prirodne resurse. Hipotetički, manji broj stanovnika smanjio bi emisiju ugljen-dioksida, kao i krčenje šuma za poljoprivredno zemljište, ali bi to bi bilo tačno samo za obrnutu starosnu strukturu. Naime, do 2100. broj ljudi starijih od 65 godina će premašiti broj mlađih od dvadeset godina za nevjerovatnih 670 miliona.
Goran Nikolić
Izvor: RTS
