Falsifikovane diplome, naučna zvanja, doktorati, titule, lažne biografije postale su značajno obilježje crnogorske multikulturalnosti.
Kada broj falsifikata dostigne broj originala, a mi smo blizu tome, onda se originali tretiraju kao gluposti na koje se bezrazložno potrošilo vrijeme. Sve se moglo riješiti novcem, uplatom na daljinu ili putovanjem i isplatom direktno na ruke. Odnosi đak ‒ učitelj, student – profesor, kandidat – mentor, vremena učenja i studiranja postali su smiješna prošlost. Crnogorsko društvo se izruguje tom zastarelom i prevaziđenom vremenu.
Dok je studirao na Jagelonskom univerzitetu u Krakovu Iva Andrića je na čaj pozivao profesor istorije kulture Marjan Ždjehovski. Razgovora u domu svog profesora Andrić se uvijek s radošću sjećao.
Kada je negdje u isto vrijeme Stanislav Vinaver na Sorboni studirao muziku, jezike, fiziku, matematiku bio je pozivan od strane svog profesora, čuvenog matematičara Anri Poankarea na večere. Student Vinaver se tamo u svojstvu gosta upoznao sa Rejmondom Poankareom koji će u periodu od 1913. do 1920. godine biti predsjednik Francuske vlade.
Kao studenti i Andrić i Vinaver su talentom dojmili svoje profesore. Njihova sazrijevanja u intelektualnim krugovima Evrope donijela su koristi i društvu i državi i ljudima među kojima su se kretali.
Razgovori i druženja profesora sa darovitim studentima više su pripadali intelektualnim potrebama i radoznalostima vremena nego pedagoškoj praksi. Primjere Andrića, Vinavera i drugih s početka prošlog vijeka teško je dostići i ponoviti danas ali ih je korisno predočiti širokoj javnosti države premrežene falsifikatima od vrha do dna.
U maloj zemlji kakva je Crna Gora bliskost studenata sa profesorima trebala bi biti što izraženija pogotovo na Akademijama gdje se studira kultura, muzika, umjetnost ali jednako važno i onamo gdje se radi o bazičnim studijama prirodno-matematičkih usmjerenja. Sa tog spiska izostavio bih samo kružoke na kojima dominiraju teme fokusirane na splet površnih floskula o istoriji, o nacionalnim folkloristikama i o zaštitničkoj politici posvećenoj pseudoidentitetima. Tamo su se falsifikati i originali poodavno stopili i pretopili u veoma bliske odnose naručilaca, prodavaca i kupaca.
Velika je privilegija da mali grad poput Cetinja dobije tri Akademije umjetnosti – likovnu, muzičku, pozorišnu. Nikada mi nije bilo jasno zašto je Univerzitet Crne Gore profesorima tih Akademija dodjeljivao stanove u Podgorici a ne na Cetinju gdje su radili i gdje su trebalo da budu na usluzi svojim studentima za razgovore, konsultacije, dileme, debate. Pitao sam se zašto se ni poslije 30 godina profesori i studenti akademija nijesu odomaćali na Cetinju i podigli nivo kulture gradu.
Odgovor sam dobio na Cetinjskoj autobuskoj stanici kada sam vidio da iz istog autobusa izlaze i profesori i studenti i da se istim autobusom poslije završenih časova onako umorni poput nadničara zajedno vraćaju u Podgoricu gdje im neće biti stalo ni do razgovora ni do ispijanja čaja.
Umjesto da razvija tradiciju širenja, usvajanja i ukorenjivanja znanja Crna Gora obezbjeđuje i produžava linijske prevoze. Plodonosnoj fakultetskoj turi Podgorica-Cetinje-Podgorica pridružila se još plodonosnija tura Podgorica-Kragujevac-Podgorica s priključkom za Niš, zatim tura Cetinje-Novi Pazar-Cetinje, pa tura Podgorica-Brčko-Podgorica i tako redom nove i nove ture ka raznim fakultetima, na kojima su se mogle uzbrati diplome i naučna zvanja kao pečurke poslije kiše na prethodno opožarenom tlu.
Možete to danas nazivati međudržavnim saradnjama, transgraničnim naučnim projektima, proevropskim integracijama ali suština ostaje ista. Falsifikati su ponizili i obesmislili originale. Na našim Univerzitetskim jedinicama slabo se njeguju atmosfere prenošenja znanja, učenja, naučnih radoznalosti i razmjena kreativnih mišljenja na relaciji studenti profesori. Nedovoljno se poklanja pažnje stvaralačkim potencijalima putem saradnji, poštovanja i znanstvenih zbližavanja đaka i učitelja.
Mogućnosti razvoja pravih znanja u crnogorskom društvu uveliko su potisnuta i obesmišljena najezdama falsifikata i ekspresnim papirologijama o naučnim titulama do kojih se dolazi autobuskim, automobilskim, avionskim prevozom.
Dok god nam te administrativno ovjerene titule fakultetskih profesora, njihovih studenata, diplomiranih stručnjaka i eksperata budu pristizale pomenutim saobraćajnim linijama lažni studenti, magistri, doktori neće imati ničega lijepoga ni korisnoga da se sjete iz doba svojih lažnih učenja.
Piše za Žurnal Ranko Rajković
