„On zajeca, i postade vidovit.”
(V. Petrović)
Dnevnik, kao žanr nježnog dijaloga sa sobom i manje-više latentne čežnje za susretom sa čitateljkom, nikada nijesam pisao. Zapravo, imao sam jedan pokušaj iz osnovne škole, no moja dnevnička izdržljivost trajala je svega nekoliko dana. Bilo mi je (takvo pisanje) podjednako dosadno kao popunjavanje „vremenskih prilika” što smo iz dana u dan upisivali u neki školski priručnik. Mogao sam, dakle, u svom jedinom pohodu na dnevničke bilješke imati deset godina.
Međutim, rana nezainteresovanost da bilježim šta mi dešava i kako na moja osjećanja utiču lokalne, bjelosvjetske i kosmičke prilike, uvlačila me u jednu drugu krajnost: želju da prorokujem i predviđam šta će se desiti u budućnosti. Stoga sam svoju futurističku strast i započeo čitanjem Biblije. Dobro se sjećam, to je „čitanje” stiglo tokom jednog ljetnjeg raspusta; upravo pauze između osnovne i srednje škole.
Moja karijera proroka, kasnije, dobija edukativne dopune u Nostradamusu, Dostojevskom, Kafki, Frojdu, Tarabićima, Pekiću, Karpmanu…, ali, priznajem, čitao sam i trivijalnu periodiku, poput magazina „Treće oko”. Interesovanje za ezoteriju i alhemiju, srećom, brzo me uplašilo, te sam pobjegao od same pomisli da bih mogao postati, zapravo, čarobnjak, a ja sam htio, jasno, biti samo prorok – profetas.
(Sasvim je moguće da ima čitalaca ovih redova koji bi mogli potvrditi da sam u prorokovanju imao zaista zapaženih rezultata. Upravo su me „rezultati” porazili, odvodili u duge cikluse anksioznosti, skoro, depresije, te sam riješio da tumačim lirsku poeziju, a druge žanrove, tu i tamo, koliko se moralo.)
U ovom trenutku gricka me savjest. U srcu čujem grižu miša. Uviđam, naime, da se ne razlikujem od drugih pisca dnevničke proze. Imam, priznajem, problem s istinom. Tačnije rečeno, prećutkivanjem, ipak, važnih detalja. Teško je sve čak i sebi priznati. Imao sam, priznajem, još jedno dnevničko iskustvo. Iako je riječ o sasvim, sasvim, sasvim psihoterapeutskom pisanju, ono je po svim konvencijama žanra, imalo dnevnički karakter. Zapisivao sam, naime, iz dana u dan sljedeće:
„Četvrtak, 17. novembar 2016:
Kiša pada. Vjetar udara. U policiji ima najviše gadova.
Petak, 18. novembar 2016:
Opet kiša pada, vjetar udara, u policiji ima najviše gadova…”
I tako dalje, i tako dalje. Da ne otvaram kantu sjećanja. Godina je bila, manje-više, monotona…
Danas je subota, 30. decembar, Gospodnjeg ljeta 2023.
Probudio sam se pred zoru. Frustracija ranog buđenja zbog zahtjeva novog posla regulisana je disciplinom ranog zaspivanja. Avaj, propade moj noćni život. Dok sam pripremao drugu kafu, na televiziji se pričalo o lažnim diplomama. Neki, manje-više, poznat glas tvrdi da u policiji ima najviše lažnih diploma…
Milorad Durutović
Izvor: Fejsbuk
