Piše: Siniša Vuković
Dvadeset i osmog dana srpnja LJeta Gospodnjega 2015., u svojom rukom netom podignutu telefonsku slušalicu jedan veliki lirik i zajebant, čovjek zubatoga humora i oštre ironije izgovorio je krepuskolarnu rečenicu s rekvijemskom intonacijom u sebi: „Slabo mi je, slabo, moj Igore, neću više prohodati!“ Svega tri tjedna kasnije, sedamnaestog dneva kolovoza u istom kalendaru, jedna se gruba smrt spustila nada hrvatsku glazbu i književnost, nada njezin film i kazalište: ustvari, nada ovdašnju kulturu u cjelini. Između tih točno dvadeset dana kao da je stao čitav jedan život. I, kao da se u toliko malo vremena odvio čitav film jednoga ljudskog trajanja, odigrale sve predstave toga istog života, pročitala sva književnost što se desetljećima pisala, preslušala sva glazba koja se istodobno skladala… Igor, koji je bio s jedne strane slušalice da bi prijatelju i drugu čestitao rođendan, bio je Igor Mandić, a glas što mu je s druge strane otpuhnuo onu bolnu rečenicu jedva je izgovorivši, bio je glas Arsenov. Glas Arsena Dedića.
Evidentirao je Mandić dirljivo emotivnu evokaciju akonto najdražega prijatelja Arsena u najposljednijoj vlastitoj knjizi, „Predsmrtni dnevnik“ (2017.), opisujući pažljivom gestom samostanskoga notara zadnje ure svojega života uza friško umrloga frenda. Pa i one komemorativne što su uslijedile, sve do ukopa na Mirogoju. Vijest da je Arsen otišao Igor je primio u društvu s Radom Šerbedžijom, za trajanja sezone njegovoga Kazališta Ulysses na Brionima.
Bliskost Arsena i Igora ne treba izazivati ni prepast ni čuđenje, budući su obojica rođeni u nekadašnjoj Težačkoj ulici u Šibeniku, danas Ulici Nikole Tesle (gdje su rođeni još i pjevači Vice Vukov, Mišo Kovač i Ivo Pattiera, te nogometaš Pero Nadoveza i filmolog Ante Peterlić). Međutim, njihovo zbližavanje neće se dogoditi u zavičaju podno Šubićevca. Da, Igor se još kao dječak s obitelji bio odselio u Split, a konkretno zbližavanje njih dvojice dogodit će se u Zagrebu, kamo će obojica dospjeti svatko na svoj studij. A kad je Arsen zamolio Igora da mu za prvu samostalnu LP-ploču „Čovjek kao ja“ (1969.) napiše riječ-dvije za metnuti ih na korice, započet će povijest…
Iako mu ovih dana pada rođendan, i, premda će za koji tjedan biti i godišnjica njegove smrti, a nedavno je u Šibeniku pokrenut i festival njemu u čast baš pod imenom „Čovjek kao ja“, za napisati slovo o velikanu poput Arsena ne treba baš imati povoda. Zakonitosti žurnalizma rado će tom slovu ustupiti mjesto. Pa opet, i nije baš da nedostaje razloga za odapeti refleks sjećanja na žici pamćenja na velikoga kantautora našega. Jerbo, upravo dišemo godište u kojemu se navršava glatka 60. obljetnica nastanka dviju među amblematskim pjesmama Arsenovim; onima, koje i dandanas rado slušamo, pjevušimo i, posredstvom kojih, najsvježije njegujemo uspomenu na njega. To su pjesme koje po svojoj radijaciji zavrjeđuju svrstavanje i u antologije glazbene, ali i u one stroge knjiške odabire pjesničke. Jedna ima ime „Moderato cantabile“, a drugu prepoznajemo pod naslovom „Kuća pored mora“. Obje je Arsen i napisao i skladao i otpjevao još 1964. godine.
Naravno, manje oprezni i slabije školovanjem odnjegovani slušatelji pjesmu „Moderato cantabile“ možda ni primijetiti neće. Falit će im u njoj deračine i estradnih decibela, a za rafinman što iz nje izvire nisu baš još uvijek spremni. Jasno, nisu ni mogli uslijediti muzički bombardamenti na ovakve stihove: „Rijeka donosi jesen. Dugo umire grad i u nama toliko ljeta –/ mi smo siročad svijeta (…) Duga, očajna kiša./ Magla zastire zrak./ Nekim putem, tijesno kroz jesen,/ nas će odnijeti vlak.“ No, u svakoj noti svakoga takta ove božanstvene kancone i vidi se i čuje i osjeća klasično obrazovanje Arsenovo, brižno odnjegovano na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Još kao dječak i momak on je svirao flautu u limenoj glazbi u Šibeniku, smatrajući to odličnom formacijom za jednoga muzičara, ali je kasnijom nadgradnjom sve viđeno i upijeno arhitektonski bio doveo do na svoje mjesto. Čak je bio izjavio, u razgovoru s Mandićem za monografiju „Arsen“: „Osjećao sam čak i višak obrazovanja, i to kao neko opterećenje, budući da sam raspolagao kompozitorskim iskustvima koja ne pripadaju glazbi ove vrste.“ E, sav taj „višak obrazovanja“ dobro smo čuli i drugdje u njegovom autorskom izričaju, poglavito u partiturama skladanim za film i televiziju. Sjetimo se samo serije „U registraturi“ Joakima Marušića, po Anti Kovačiću, ili filma „Glembajevi“ Antuna Vrdoljaka, učinjenog po drami Miroslava Krleže.
Slično Arsenu rezonirao je i erudit i pjesnik Tonko Maroević, ustvrdivši u jednoj svojoj ranoj pjesmi iz prve zbirke „Primjeri“ (1965.), ovo: „Mene moje klasično obrazovanje smiruje.“ Ergo, on je, Maroević, svakako bio jedan od naših najvećih autoriteta na polju tumačenja hrvatske poezije i najagilniji ter najstudiozniji pisac kontinuirane književne kritike iz polja pjesništva, koji je od prve objavljene zbirke sustavno pratio Dedićevo pjesništvo i prijateljevao s njim, a sažimljući mu 1998. godine opus u opera selecta naslovljen „Stihovi“, koncizno je bio poentirao: „Ironičan prema različitim socijalnim pozicijama, od pjesnika specijalista do pjesnika diplomata, od dalmatinskoga hermetista do pjesnika u uniformi, on za sebe želi sačuvati neke autsajderske, rubne pozicije – ali u tako širokim (i pretencioznim) rasponima kao što su pjesnik naivac i prokleti pjesnik, to jest onaj koji piše kako mu najizravnije dolazi i onaj koji piše jer tako mora.“ Ovo je ujedno možda i najbolja deskripcija Arsenovog umjetničkog bića.
Druga njegova znakovita pjesma koja ove godine knjiži znakovit jubilej, „Kuća pored mora“, kao i prethodno apostrofirani pjesmotvor leži na oltaru – „klasičnog obrazovanja“… U melodijskim pomacima pulsiraju ritmovi i intervali motiva kakvi se nalaze u Mozarta ili Beethovena, i, sve je tu na svojem mjestu. Čak i imenica „kiša“ povezuje ove dvije naročite pjesme: „a kiše su se slile u cvjetove agava“… Pa se zaokružuje u terminalnoj apoteozi: „Od vremena poezije i mira/ ostala je samo prazna kuća/ u noći okrenuta moru/ sad čeka ljubavnike nove –/ ničeg nema, ničeg nema/ od tebe, od mene/ u njoj.“
Testament je odavno Arsen bio napisao – ne mislim, dakako, na onaj ostavljen obitelji, nego kulturi koju je obojao i orisao prepoznatljivom nijansom svoje začinjavačke specifičnosti – kad je onomad bio spjevao pjesmu „Brod s mojim imenom“. U invokaciji te pjesme, u prvoj kitici, bard je svoju želju izručio i ispostavio svima nama kao stručak cvijeća: „Kad me u vreći s topovskom kuglom/ spustite u bezdan, u vodu/ nek ne nosi ulica moje ime/ dajte ga nekom brodu.“ Ovaj zapovjedni zaziv, ako to nije oksimoron, Arsen je napisao gotovo proznom rukom vrsnog romanopisca. Poezija se tu odaje tek u čistoj rimi – „vodu“, naprama „brodu“ – iako znamo da je posrijedi more, a ne voda slatkovodna, jezerska ili riječna. Ima tu, da, i nešto patetike, one tobože plijesni što uobičajeno udi poeziji i škodi njezinim dometima… Ali, Arsenu se i to prašta, da ne rečem tolerira; jerbo, uvjeren sam kako ju je on, tu naoko prijesnu i pljesnivu patetiku, hotimično bio ugradio u incipit svoje buduće strašno i neoprostivo neprimijećene pjesme. Kada bih, sada i ovdje, u priči oko mora i svega maritimnoga bio odabranikom baladeskne sudbine i pomazanikom makar i solidne basne – ne bez one sad već dobrodošle patetike – poželio bih, ovdje i sada, uloviti zlatnu ribicu. Pažljivo smještenoj u nježnom zagrljaju među dlanovima, u toj toploj pregršti, jedina želja što bih je od nje zatražio bila bi to baš ova želja Arsenova, gore navedena iz prvoga katrena njegove pjesničke oporuke…
Doista, neka konačno neki brod ponese ime Arsena Dedića! To je svakako najmanje što mu dugujemo kao uzdarje za sve one verse i note što nam ih je uklesao u amanet. A da Arsen nije bio ohol u toj poetskoj težnji, u tom traženju koje traženje i nije, poput uvjerljivog advokata potvrđuju nam i dvije zadnje strofe iste pjesme, u kojima je naš i bard i nestor veći i od sve one velikosti po kojoj nam je ovoliko drag, i, zbog koje ćemo ga se sjećati donavijek. On, Arsen, snatreći o nečemu svojemu nedosanjanome, ipak, prisjeća se i misli na druge:
Nek ima moje ime
trabakul, tender, bracera
važno mi je da plovim
važna mi je nevera
i da mi pokazuju pute
u beskraju i tmici
moji mrtvi prijatelji –
danas svjetionici.
Izvor: Portal Novosti
