Gospodari crnogorski, kao mitropoliti, od mitropolita Danila Petrović-Njegoša, svojim zaslugama bili su stekli u narodu pravo, da iz svoje kuće sami biraju sebi nasljednika; tako se kroz puna dva vijeka utvrdilo vladalačko pravo u kući Petrović-Njegoša.
Posljednji dani dugoga vladanja Petra І-oga, mitropolita-gospodara crnogorskoga, puni gorčine ali puni i slave, primicali su se kraju. Pošto je mudrom i blagom riječi okupio oko sebe zakrvljena plemena, te zajedničkijem silama ondašnje Crne Gore kod Krusa razbio Mahmut-pašu, silnoga vezira skadarskoga, i tijem djelotvorno utvrdio nezavisnost Crne Gore, nastupaju prilike, da u Boki, u manastiru Savini, Kod ruševina grada bosanskoga kralja Tvrtka pa hercega Šćepana, radosno blagosivlje izmiješane zastave ruske i crnogorske, te da oružje crnogorsko, s kojijem se bilo već ujedinilo i bokoKotorsko, zajednički sa ruskijem vojuje protivu oružja Napoleona Velikoga; i u isto doba da pruža pogled i ruku Velikome Karađorđu, koji je bio dopro do Sjenice; pa da na riječ ruskog cara, Aleksandra І-oga, ranjenijem srcem ostavi primorje crnogorsko, divnu srpsku Boku Austriji, u početku 1814. godine, pošto je bio malo prije Karađorđe ostavio Šumadiju.
Otuda i slava i čemer sijedoga gospodara, koji je već za života bio stekao u narodu ime svešoia. Otuda razočaranje i klonulost duhova, koja se opaža za sve vrije me sedmogodišnjeg grčkog ratovanja protiv Turske za oslobođenje. Ni onu hudu novčanu pripomoć, što je car Pavle bio odredio Crnoj Gori, od sedamnajest godina Petar I nije primao!
Pod teretom tolike nepravde, kojom je bilo nagrađeno njegovo mučno i slavno vladanje kroz četrdeset i osam godina, i njegov sveti život preko osamdesetogodišnji, koji je vazda, vjerom u Boga i svetost stvari Crne Gore, služio na čast i na korist pravoslavlju i srpstvu, umni vladalac svodi svu brigu, pri koncu svoga života, oko izmirenja ponovo zakrvljenijeh plemena i oko priugotovljavanja svoga nasljednika.
Gospodari crnogorski, kao mitropoliti, od mitropolita Danila Petrović-Njegoša, svojim zaslugama bili su stekli u narodu pravo, da iz svoje kuće sami biraju sebi nasljednika; tako se kroz puna dva vijeka utvrdilo vladalačko pravo u kući Petrović-Njegoša.
Petar I imao je tri brata: Stijepa, Sava i Toma. Stijepo je imao dva sina: Stanka i Mitra; Savo tri: Đorđa, Mašana i Vuka; a Tomo tri: Pera, Joka i Rada. Gospodar je najprije bio odabrao za svoga nasljednika Mitra Stijepova, i na tu svrhu ga zakaluđerio i proizveo za arhimandrita manastira Stanjevića, davši mu ime Dimitrije; no ovaj ubrzo umrije. Za tijem je bila pala kocka na Đorđa Savova, kojega kao đakona pošlje godine 1825. u Rusiju, da se spravlja za vladičansko dostojanstvo. Ali poslije dvije godine ruski konsuo u Dubrovniku Gagić javlja Petru І-ome, da se Đorđe „s njegova vladanja nepohvalnog, neprilježnosti u naukama i s nepostojanog karaktera učinio nedostojnijem najvišega prizrenja, i da se odriče da vas s vremenom zamijeni u Crnoj Gori“; i da hoće da se povrati u otadžbinu; s toga mu je bilo naređeno, da pita mitropolita, što on misli o sudbini svoga sinovca. Mitropolit odgovori Gagiću, da se Đorđe doma povrati. No Đorđe, bo-Aljeći se po svoj prilici od svojijeh srodnika doma vratiti, promijeni misao, i prelazi iz duhovne u vojenu akademiju. Sad su dolazili na red mitropolitovi sinovci od treće- ga brata Toma; i Petar I prigrli najmlađega Rada za svoga nasljednika.
Odlomak iz knjige „Njegoš kao vladalac” Lazara Tomanovića. (Nastaviće se)
