Lako čovjek uzleti kad pomisli na Mojkovačku bitku i Božić. Takva žrtva, zima, snijeg i krv, brojčano stanje i rezultat, jesu za divljenje. Otuda i gađenje kad se olako poteže Mojkovačka bitka, za kakav predizbogrni miting, prepucavanje ili slogan na lokalnim izborima. O događajima poput takvog može se samo govoriti pošteno i sa divljenjem, dok tumačenja i bilo kakva veza sa današnjim stanjem na “terenu” ne dolaze u obzir. Tako se vrijeđaju sve žrtve koje nisu bile male.
Isto je i sa šestim januarom kad su stradali naši ljudi vraćajući se iz Amerike. Među onima koji su stradali kod Medova je i jedan moj. Zato taj datum ima posebno mjesto u porodičnoj istoriji, kad se miješaju tuga i ponos. Neko je krenuo nazad, da pređe pola svijeta da pomogne Crnoj Gori iako se vjerovatno i tad znalo da velike pomoći nema te da će biti kako se dogovore veliki. Uprkos svemu tome, jedan brod je krenuo nazad i taj brod i svi ljudi na njemu zaslužuju vječni aplauz. Da trešti i da se čuje od Amerike, preko Kanade, Italije sve do Crne Gore.
Ali iako su u nas prve dvije velike asocijacije na Božić vezane za rat, prva riječ kad se čestita Božić je “mir”. Mir Božiji, Hristos se rodi. Ali ne bi mi bili mi da ne shvatimo neke stvari pogrešno i protumačimo takođe krivo. Unazad nekoliko godina zadesio sam se na Cetinju za vrijeme Božića. Par ulica u kojima su bili “određeni” kafići bile su prohodne za pješake, ali se bukvalno hodalo po čaurama. Eto toliko se šenlučilo ili slavilo, kako se uzme.
Nije drugačije ni na Starom aerodromu ili u Maslinama i Zlatici. Ljudi daju sebi oduška, neko petardama, neko pištoljem ili dinamitom. Koliko to šenlučenje zaista ima veze sa Gorskim vijencem, a koliko je samo želja da se neko “oglasi” na pogrešan način, ostaje pitanje za neke sociologe kakvih kod nas vjerujem nema.
Zato kad god su dani Božića otvorim novine i preletim naslove. Dovoljno je svega par stranica da čovjek zaboravi na Mojkovac i Medovu. U posljednje vrijeme briljiralo je Berane. Pucnjave i eksplozije.
Nevinog čovjeka je pogodio rikošet. Neko to naivno naziva “strckotinom”. Jer, odomaćio se izraz usled mnogo zalutalih metaka. Strckotina previše mekano zvuči svima koji nisu ranjeni, a čovjeku u bolnici prošao je metak kroz tijelo i to nije nešto čemu bi se tepalo.
Bilo bi zaista lijepo da se za vrijeme Božića umjesto petardi i pištolja čuju crkvena zvona, kakva pjesma ili makar da bude tišina. Tišina je valjda istinska snaga pravoslavlja. U tišini ne bi bilo ovoliko rikošeta, pa ni strckotina.
I na mjestu gdje se dogodila Mojkovačka bitka uglavnom je tišina. Kao što i pod morem tamo kod Medova vlada tišina. U crkvama je uglavnom tišina. Valjalo bi ponekad da se toga prisjetimo, a ne samo kad prifali petardi i municije.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
