Akdemik Matija Bećković na dodjeli nagrade Izviiskra Njegoševa, koja mu je ove godine pripala, sabranima u kripti Hrama obratio se u svom prepoznatljivom nadahnuću. On je nakon pročitanih stihova ,,Prahu oca poezije” spjeva od 45 pjesama sa po četrnaest stihova u rimovanim distisima, prizivajući Njegoševu „Posvetu prahu oca Srbije“ iz “Gorskog vijenca” i „Posvetu“ Simi Milutinoviću Sarajliji iz “Luče mikrokozma”, pjevao o Njegošu – apoteozu kojom je ponirao u tajnu pjesništva i jezika najvećeg srpskog pjesnika. U krupnim zamasima, razuđeno i uzvišeno, savremeni pjesnik odgoneta i slavi klasičnog pjesnika sa prizvukom starih pohvala i molitve.
Akademik Matija Bećković je podvukao da je bilo bolje da smo kroz minule decenije potpisivali Njegoša onako kako se on sam potpisivao, a ne kako su drugi htjeli i poturali:
Njegoš se rijetko potpisivao kao Njegoš, pisma ponekad, književna djela – nikad, a uvijek i po pravilu: Vladika Crnogorski. Da smo njegove spjevove potpisivali onako kako ih je potpisivao on sam, možda bismo ih bolje razumeli i dublje pročitali i protumačili. Ako bi njegova Crkva od sad njegova djela objavljivala pod imenom Lovćenski Tajnovidac, kako se potpisuju dela Jovana Lestvičnika, Jovana Zlatoustog ili Svetoga Avgustina, njegova pojava i njegov pesmotvor ne bi tako dugo ostajali izvan objašnjenja – pojasnio je on.
U daljem obraćanju obrazložio je da su lik i djela Vladike Petra II Petrovića sistematski rasčinjavali i razvladičili i cenzurisali, poturajući lažne činjenice o njegovom životu, falsifikujući istoriju:
Vladiku Petra Petrovića u naše vreme su raščinili i razvladičili, njegovu crkvu srušili i oteli je njemu i njegovoj Crkvi. Mošti su mu kidnapovali, a njegovu herojku ispevanu bez truna na jeziku cenzurisali su i čak proglašavali genocidnom. Tvrdili su da nije držao ni do crkve ni do vere ni do svog vladičanstva, a imenom Srbin nije zvao Srbe nego srpsku veru, da bi na kraju zaključili da ni ta vera, ni ta Crkva, ni taj vladika nisu srpski.
Matija Bećković je dalje pojasnio da amanet koji je Njegoš ostavio u stvari znači da je želio ne samo da počiva na vrhu zavičajne planine, nego i na mjestu najveće dubine svog djela:
,,Od svega što je u njegošologiji napisano, onaj koji ovo govori sebi bi smeo samo pripisati jednu pomisao na koju kod drugih tumača nisam naišao. Naime, skupština uoči Trojičina dne na Lovćenu, kojim počinje Gorski vijenac po razumevanju ako je održan na Lovćenu to znači na vrhu Lovćena, Gorski vijenac je zapisnik sa te Skupštine. Na mjestu gdje je održana Vladika crnogorski podigao je crkvu uz amanet da se u njoj sahrani. Želio je da počiva ne samo na vrhu zavičajne planine, nego i na mjestu najveće dubine svog djela!”
On je podsjetio da je zapravo Njegoš svojim mučeništvom nakon smrti ogledanim u premetanju njegovih kostiju, zapravo postao svet, budući da su se njegovi kosti premetnule u mošti:
,,Rođen za kratak život i veliku slavu želeo je da borbu koju je vodio za života nastavi i poslije smrti. Sahranjen je u vladičanskim odeždama sa mitrom na glavi, krstom u ruci i panagijom na prsima, da bi ga u novijim vremenima kao kašet kostiju osam puta pretumbavali i presahranjivali, pa su se posmrtnim stradanjem te kosti premetnule u mošti! Svi kojima je Njegoš bio svet i svetinja, proglašeni su svetiteljima prije njega. Dugo je za one na nebu bio svet, a za ove na zemlji nije. Onako kako je Njegoš proglasio svetim svoga strica Svetog Petra Cetinjskog, tako je o Njegoševoj 200. godišnjici Mitropolit Amfilohije proglasio Lovćenskog Tajnividca kao proročku svijest srpskoga naroda na kome se obistinila ona biblijska: ‘da će nebo i zemlja proći, ali riječ neće!” – zaključio je on.
Na samom kraju svog obraćanja Matija Bećković je poručio da će poslije 24 godine kada je novčani dio Njegoševe nagrade priložio ćivotu Svetog Petra Cetinjskog, sada to učiniti sa novčanom nagradom Izviiskre Njegoševe, ali ovog puta nagradu će priložiti ćivotu Mitropolita Amfilohija:
,,Poštovani skupe, uz zahvalnost žiriju koji me je nagradio i pokrovitelju koji je nagradu omogućio, dopustite da dodam i ovo: Novčani dio Njegoševe nagrade koju sam primio na Cetinju na Veliki utorak, 1998. godine priložio sam na ćivot Svetog Petra Cetinjskog i predao u ruke Mitropolitu Amfilohiju. Posle 24 godine, u navečerje Lučindana, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici novčani dio nagrade Izviiskra Njegoševa prilažem na ćivot Amfilohija Radovića – Moračkog Jasnovidca i predajem u ruke Mitropolitu Joanikiju!”
Žiri za dodjelu Nagrade „Izviiskra Njegoševa“, u sastavu: prof. dr Jovan Delić, dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti – predsjednik (Beograd), Milutin Mićović (Nikšić), prof. dr Ranko Popović, dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske (Banje Luka), prof. dr Dragan Stanić (Novi Sad) i dr Dragan Hamović (Beograd), donio je odluku da se, deveta po redu, književna nagrada „Izviiskra Njegoševa“ za 2021/2022. godinu dodijeli akademiku Matiji Bećkoviću za njegovo cjelokupno pjesničko djelo.
Dosadašnji dobitnici nagrade:
2007/2008 Miodrag Pavlović ,,Život u jaruzi, Rajske izreke, Besovski vrtlozi”
2009/2010 Rajko Petrov Nogo ,,Ne tikaj u me”
2011/2012 Mitropolit Amfilohije Izabrana djela
2013/2014 Milovan Danojlić cjelokupni književni rad
2015/2016 Ljubomir Simović cjelokupni književni rad
2016/2017 Ranko Jovović cjelokupno pjesničko djelo
2018/2019 Đorđo Sladoje ,,Zanatski dom”
2020/2021 Milosav Tešić cjelokupno pjesničko djelo
Tekst, foto: Boris Musić/Mitropolija
