Piše: Aleksandar Dimitrijević
O Frenku Zapi se i dalje pišu knjige, njegova muzika se izvodi i sluša širom sveta, on je prepoznat kao nesuđeni političar i društveni kritičar čiji je svaki intervju doneo novu originalnu misao, vođa benda koji je držao najkomplikovanije audicije, dirigent sa samosvojnim pristupom
Oduvek sam verovao da su šezdesete bile najbolje doba da se bude mlad. Rat već daleko, sloboda je neuporedivo više – posebno stvaralačkih i privatnih – u ekonomskom smislu živi se bezbrižnije nego ikada (prvi put u istoriji se, kažu, više trošilo na zdravstvenu zaštitu nego na vojsku). Kiš i Markes, Tarkovski, crni talas, Felini i Bergman, Ponoćni kauboj… Vudstok, hipi pokret, slobodna ljubav, Blek Prajd, psihijatrijske komune u Trstu i Londonu… Jedan bokser, bez lažnog doktorata, drži predavanja na vodećim univerzitetima – Harvardu i Oksfordu. Zamislite bilo koji drugi period u istoriji tokom kojeg bi BBC počeo da prikazuje nešto tako genijalno kao što su “Pajtoni”!
Od svega, šezdesete su bile najbolje u muzici. Šostakovič i Stravinski, poslednji giganti klasične muzike, još su živi i jednako kreativni. U popularnoj muzici, ponuda nikad raznovrsnija i originalnija. Hodajuća muzička revolucija po imenu Majls Dejvis na vrhuncu je uticaja i menja sve oko sebe. Niotkud se pojavljuje Hendriks, čudesni intenzitet koji nije mogao duže da traje. Prvi put se pojavljuje psihodelična muzika, “Pink Flojd” s jedne i “Greatful Dead” s druge strane okeana. Već se može naslutiti džez-rok, a Santana je popularnim učinio divlje latino ritmove. Ako mene pitate, ponajmanje su bitni bili Elvis, “Bitlsi” i “Stounsi”.
Usred svega toga našao se i Frenk Zapa, najneobičniji i najkreativniji muzičar u tom svetu, čovek koji će napisati i odsvirati više no iko drugi. Njegovu muziku nemoguće je svrstati u bilo koju pojedinačnu kategoriju, pošto je pisao rok, džez, virtuozne gitarske kompozicije ili improvizacije, simfonijsku muziku, jednu rok operu, muziku za balet, kratke solo komade za harpsikord, mnoštvo muzičkih kolaža, pa čak i par pop hitova. O Zapi se i dalje pišu knjige, njegova muzika se izvodi i sluša širom sveta, on je prepoznat kao nesuđeni političar i društveni kritičar čiji je svaki intervju doneo novu originalnu misao, vođa benda koji je držao najkomplikovanije audicije, dirigent sa samosvojnim pristupom.
Sve je počelo krajem juna 1966. godine. Jedan nesuđeni bubnjar taman je prešao na gitaru u bendu koji je svirao po barovima, promenio ime u “Mothers of Invention” i nekako uspeo da snimi album. Ništa nije bilo uobičajeno za tadašnju muzičku scenu u Kaliforniji. U pitanju je bio dupli album – za ono vreme ogromna retkost – posebno za nečiji debi. Još upadljivije, sva muzika zvuči kao neka psihodelija bez droga (kod Zape su droge bile strogo zabranjene, pošto onemogućavaju preciznost u sviranju koju je on zahtevao), pa je nejasno kako je studio odlučio da uloži novac u takav materijal.
Gotovo svi tekstovi kritikuju američko društvo (“Who are the brain police?”, “Trouble every day”), neki su parodija na popularne ljubavne pesme, drugi su poput čudnih dijaloga iz radio-drama, a ima i likova i priča, kao što je ona o Suzi Krimčiz. Samo neki od stihova kažu “I’m not black, but there’s a whole lots of times I wish I could say I’m not white” ili “as it applies to you and me, our country isn’t free”, a pominju se i rasna diskriminacija i masovna zaglupljenost. Osim u jednoj pesmi, sve tekstove i muziku napisao je sam Zapa, a to će vam odmah biti jasno po složenosti aranžmana i stalnom insistiranju na čudnom muzičkom humoru. Mada mnoge melodije nisu prijatne na prvo slušanje, to ovde nije ni cilj. Freak Out! se smatra prvim konceptualnim albumom, a moglo bi reći i da je prvi spoj roka i postmoderne muzike.
Zapa je odrastao u različitim gradićima, uglavnom u Kaliforniji, gde god bi njegov otac dobijao posao. Muzika u porodici nije bila važna, a sve se promenilo kad je on, već tinejdžer, čuo kompozicije Edgara Varezea, avangardnog kompozitora i dirigenta. Kako ga je tako složena, uglavnom nemelodična muzika toliko inspirisala i kako je bez ičije pomoći naučio ne samo da svira već i komponuje i zapisuje svoje kompozicije, najverovatnije će ostati misterija. U svakom slučaju, autori koji su najviše uticali na njega potiču iz sveta postmoderne, kao što su Vebern i Štokhauzen, a prema nekim tumačenjima, album One Size Fits All prepun je asocijacija na Džojsa, dok bi nemački u pesmi “Sofa No. 2” trebalo da bude podsmeh Adornovom shvatanju “popularne muzike”.
Nije baš jasno kako, ali Freak Out! je vrlo brzo stekao kultni status u uskim krugovima – ne znam da li bi bilo opravdano reći među frikovima. Manje-više isti bend objaviće još nekoliko albuma, različitih, često i novih muzičkih žanrova. Zapa je imao običaj da snima sve oko sebe (na primer, zvuke ulice, razgovore, probe), što se možda najbolje čuje u 200 Motels.
Održali su mnogo legendarnih koncerata, često uz improvizacije s gostujućim muzičarima, ples, striptiz. Poznat je incident s koncerta u Londonu, kad je gledalac gurnuo Zapu, ovaj pao sa scene i završio s više preloma, zbog kojih je jedno vreme morao da koristi kolica (što je sve bilo inspiracija za pesmu “Smoke on the Water” nekog sasvim drugog benda).
Velika promena desila se kada se bendu priključila Rut Andervud, perkusionistikinja sa Džulijarda, pošto su, uz njenu virtuoznost i pomoć dvojice bubnjara, Zapine kompozicije sada mogle da budu komplikovane onoliko koliko je on oduvek želeo. U istom sastavu nalazio se i čuveni džez klavijaturista Džordž Djuk, pa bi se lako moglo reći da je, u suštini, u pitanju džez bend, savršeno ušniran i s dirigovanjem, posebno u pesmama kao što je “Inca Roads”.
I kasnije su kroz bend prolazile aktuelne i buduće velike zvezde, kao što su Vini Kolajuta ili Stiv Vaj. Međutim, u jednom trenutku je Zapa otkrio mogućnost korišćenja ranih računara za komponovanje i izvođenje muzike, pa je izmislio baroknog kompozitora Frančeska Zapa, svog navodnog italijanskog pretka, i njegovu muziku za harpsikord.
Paralelno sa svim ovim, Zapa je sve vreme pisao simfonijsku muziku, tako da mnogi tvrde da su svi njegovi albumi simfonijska muzika s aranžmanima za mali bend koji bi američka publika pristala da kupi. Zanimljivo je kako i u odličnim džez-rok kompozicijama (recimo, na albumu Make a Jazz Noise Here), bend iznenada počne da svira Stravinskog i Bartoka. Drugo tumačenje, koje je lakše potvrditi, jeste da ga je do kraja života bolelo to što nije bio prihvaćen u svetu “ozbiljne muzike”. Jedan pokazatelj toga mogao bi biti naslov albuma Boulez Conducts Zappa, pošto on zvuči kao reklama – “ako me diriguje jedan Bulez, morate da priznate da sam pravi kompozitor”, a slično je i s onim na kome piše samo Londond Symphony Orchestra Frank Zappa.
Pravi uspeh došao je s tri koncerta na kojima je njegovu muziku svirao “Ensemble Modern” – u frankfurtskoj operi, berlinskoj filharmoniji i bečkom Koncerthausu – a koji su objavljeni pod naslovom Yellow Shark. Album je savršena sinteza svih Zapinih opsesija – čudnih muzičkih kolaža, kompozicija punih humora, tekstova s političkom satirom, vrlo originalnih orkestracija, iznenadnih neprijatnih disonanci, često odsviranih na najčudnijim instrumentima…
Uspeh ovih koncerata i albuma, te osećaj prihvaćenosti u klasičarskim krugovima, stigli su, nažalost, isuviše kasno. Nakon što se sredinom osamdesetih upustio u borbu protiv cenzure i svedočio o tome pred američkim kongresom, odnosno nakon što je nakratko bio savetnik Vaclava Havela za pitanja spoljne politike, Zapa je odlučio da bude nezavisni kandidat na predsedničkim izborima 1992. godine, na kojima će kasnije svoj prvi mandat osvojiti Klinton. Usred tih bezbrojnih umetničkih i političkih aktivnosti, te uz brigu o četvoro dece, dijanostikovan mu je neoperabilni rak prostate i on je umro u decembru 1993, neposredno pre svog 53. rođendana.
Protivno svim pravilima šou-biznisa, Zapa je u karijeri dugoj dvadesetosam godina objavio šezdeset i dva albuma, među kojima je bilo dvostrukih i trostrukih. Od snimaka pohranjenih u njegovoj arhivi posthumno je objavljeno još preko sedamdeset. Njegovi saradnici pričaju da je neprekidno pisao. Odnosno, tačnije bi bilo reći da je neprekidno pisao tekstove, dok je – po svemu sudeći – muziku samo zapisivao, pošto je teško objasniti poreklo tako velikog broja izrazito složenih kompozicija. Iako nije uvek laka za slušanje (očigledno s namerom), u njegovoj muzici se oseća svežina i “tečnost”, vrlo često je pravi fokus humor (“Does humor belong in Music?”), a često ima junaka čije avanture muzika prati, poput Gregorija Pekarija (“the nocturnal, gregarious wild swine”) ili Džoa i čoveka koji u tajnosti prati svaki njegov korak (“Joe’s Garage”). Takođe treba istaći da je Zapa nepravedno potcenjen kao gitarista, improvizator i dirigent.
U svetu savremene muzike teško da postoji ijedan drugi autor čija je produktivnost tako posebna ne samo po kvantitetu već pre svega po originalnosti, beskompromisnosti i izuzetnosti muzičkih standarda. Zapa je uspeo da kroz muziku izrazi mnoštvo svojih unutrašnjih glasova i dovede ih u neobičan sklad (ili planirani nesklad), a deluje da ćemo još dugo moći da uživamo u njegovim do sada neobjavljenim kompozicijama.
Izvor: Vreme
