Umrla je Vedrana Rudan, jedna od najčitanijih i najkontroverznijih hrvatskih književnica, poznata po direktnom i beskompromisnom stilu. Za „Vreme“ je govorila o politici, ženama, odnosima Srba i Hrvata i književnosti
Hrvatska književnica, novinarka i kolumnistkinja Vedrana Rudan umrla je u 77. godini, posle duge i teške bolesti, objavljeno je na njenoj Fejsbuk stranici.
Vedrana Rudan rođena je 29. oktobra 1949. u Opatiji, a bila je jedna od najčitanijih i najkontroverznijih savremenih hrvatskih književnica, poznata po direktnom i provokativnom stilu i oštroj kritici društvenih pojava, političara i vlasti.
Više od dve decenije radila je kao novinarka u različitim medijima, među kojima su bili Nacional i Feral tribjun, kao i na radiju, a nakon što je napustila novinarstvo posvetila se književnosti.
Njene knjige prevedene su na više jezika, a pojedina dela adaptirana su za pozorište u zemljama regiona. Pisala je o feminizmu, porodičnom nasilju, društvenom licemerju, bračnim odnosima, starenju, nacionalizmu i političkim elitama.
Veliku popularnost stekla je debitantskim romanom „Uho, grlo, nož“, objavljenim 2002. godine, a među njenim poznatijim delima su „Ljubav na poslednji pogled“, „Ja, nevernica“, „Kosturi okruga Medison“, „Muškarac u grlu“, „Ples oko Sunca“ i „Doživotna robija“.
Rudan je na blogu i društvenim mrežama javno govorila o borbi s karcinomom.
Vedrana Rudan: Nisam voljela ni Klintona koji je osiromašenim uranom zasuo Evropu
Kako je govorila Vedrana Rudan
Rudan je često boravila u Srbiji i za medije govorila o politici, društvu, položaju žena, odnosima Srba i Hrvata, ali i o književnosti i sopstvenom životu. Za „Vreme“ je govorila više puta, a njeni odgovori bili su bez dlake na jeziku.
Jedna od tema o kojima je govorila bio je i predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Nakon predsedničkih izbora 2022. godine, u intervjuu za „Vreme“ govorila je o njegovom izboru za drugi mandat.
„Srbija nije imala izbor. Mogla je izabrati Vučića ili Vučića. Pretpostavljam da mali narodi koji žive u nebitnim zemljama smiju izabrati koga hoće. Sudeći po tome koliko dugo je Vučić predsjednik, Srbija je mala i nebitna zemlja. Da je bitna, srpski narod bi izabrao onoga koga bi mu nametnuo netko kome je Srbija u fokusu. Da Vučić ne odgovara i Istoku i Zapadu maknuli bi ga ili smaknuli jedni ili drugi. Trenutno ne smeta nikome, a narod bira jedino što mu se nudi. Vučić u Srbiji nema konkurenciju. Mislim da je lukav i vješt političar, mnogo lukaviji i vještiji nego što to misle njegovi protivnici. Do kad će vladati, sigurno neće odlučivati srpski narod.”
Tema kojoj se vraćala tokom čitavog života bio je položaj žena i njihova borba za slobodu i ravnopravnost. O tome je za „Vreme“ govorila 2015. godine.
„Položaj žena u društvu je moja vječna tema. Proučavala sam položaj žena u mnogim zemljama, razgovarala sam sa Evropljankama, Amerikankama, ženama iz Afrike… Nakon pet minuta razgovora shvatimo da sve, ma gdje živjele, živimo isti život. Muškarci su gospodari, mi smo ropkinje koje moramo izgledati poput lutke sa naslovne strane, biti pametne ali to znati sakriti jer muškarci ne podnose pamet, moramo biti mame i dojilje ali istovremeno dok dojimo slati i primati mejlove Gugla ako smo menedžerice u toj mamafrendli firmi. Na posebnoj cijeni su žene koje se vraćaju na posao treći dan nakon carskog reza, one uvijek spremne na širenje nogu i glumljenje orgazma i presretne što su za isti posao plaćene samo trideset posto manje od muškaraca. Skužila sam da je svaka borba za kolektivno žensko bolje sutra besmislena. Muškarci vladaju svijetom, a pametne žene mogu se izboriti samo za svoju individualnu slobodu. Ja sam, za razliku od mnogih žena, slobodna. Imam svoju lovu, svoj ključ svoje kuće, svoga muškarca bez koga mogu biti ako ne bude sve po mom. Na vrijeme sam prepoznala svoga neprijatelja. Shvatila sam da će mi u ratu protiv muškaraca više pomoći izraz retardirane glupače nego pamet, pa se onda u skladu s tim i ponašam kad procijenim da će mi to donijeti neku korist. Oni su teži od nas, u prosjeku dvadeset kila, oni imaju moć i lovu. Oni su nam prodali priču da je ubijanje zlostavljača zločin, a kad oni nama lome vrat to je samoobrana. Jedna sam od rijetkih slobodnih žena na kugli zemaljskoj zato jer iskreno vjerujem da postoji život i bez muškaraca.“
Rudan je često govorila i o nacionalizmu i odnosima Srba i Hrvata, odbijajući da ratne podele prihvati kao trajnu odrednicu ljudi sa ove dve strane granice.
„Moram priznati da mi je razgovor na temu srpsko-hrvatskih odnosa već dugo dosadan. Sigurna sam da nam je to nametnuta tema. Ratovali smo pred dvadeset pet godina. Davno smo trebali staviti križ ili krst, kako hoćete, na tu temu. Zanimljivo je kako se rob Jovan i rob Ivica moraju dovijeka klati i brojiti tko je kome i koliko u povijesti zaklao predaka. Kad je o hrvatsko-srpskom biznisu riječ, klanja nema. „Naš“ Todorić uvaljuje vaše plazma kekse i meni u Hrvatskoj i vama u Srbiji. Doduše, otkako ih on prodaje, ja ih više ne jedem. Netko bi trebao Srbima i Hrvatima reći da se naš krvavi rat vodio da bi vaš predsjednik Nikolić nosio Armani odijela, njegova žena raskošne haljine a naši političari divljaci su preko noći postali „gospoda“ i milijarderi. O vašim i našim bankarima zločincima da se ne govori. I dok su naša i vaša „gospoda“ braća po našoj prolivenoj krvi, oni koji su u ratu izgubili svoje najdraže a u „miru“ nose gaće na štapu, moraju se gledati preko nišana. Nikad nisam pristala na ovu zamjenu teza, ne pristajem ni danas. Nacija nikoga ne definira. Volim dobre ljude i kada su Srbi.“
Za Rudan je pisanje bilo i način da se izbori sa onim što je doživela i osećala. Govoreći za „Vreme“ o nastanku prvog romana i značaju pisanja, povezivala ga je sa ratnim godinama i ličnim osećajem nemoći.
„Pisanje je terapija, sigurno, kao što je terapija gladiti mački leđa, ubiti sebe ili ženu ili opljačkati banku. Svatko se spašava na svoj način. Moje ratne godine bile su mi u strašnom sjećanju dok nisam napisala knjigu. U Opatiji i Rijeci nije bilo bombi, ali je bilo strahota u našim dušama što, naravno, ne izgleda jako teško, samo ne znači da ti duša nije ranjena ako te ne pogodi metak. Ja sam se u ovom ratu osjećala kao frustrirana žrtva, popizdila sam. A kako sam žrtva i ne mogu ništa napravit, jer ne možeš ubit predsjednika države ili naše političare lopove, vaši su naravno drukčiji, ja sam onda napisala knjigu. Ta knjiga je iskrena, to je ispovijest nekoga kome se nešto teško dogodilo, zato i ima uspjeha.“
Izvor: Vreme
