Piše: Redakcija
Milan Knežević i Adrijan Vuksanović imaju mnogo više toga zajedničkog nego što se na prvi pogled čini. Obojica, iako crnogorski državljani, svoje prave poslodavce imaju u Zagrebu, odnosno Beogradu.
Vuksanoviću je nadređeni Andrej Plenković čiju politiku slijedi do u milimetar. Iako navodno predstavnik manjina, u Crnoj Gori, ovaj lik nerijetko zastupa politiku koja je nauštrb crnogorskih interesa, čak i po tako važnim pitanjima kao što su Prevlaka i „Jadran“. Takođe, po diktatu iz Zagreba, jedini je od predstavnika manjinskih naroda koji nije postao dijelom Vlade iako su vrata bila širom otvorena.
Njegova netaktičnost, pa ako hoćemo i drskost, naročito se ogleda na pitanjima koja su osjetljiva za srpski narod.
Vojin Grubač: „Epski sukob“ klovnova i marioneta: Kneževića i Ivanovića
Vuksanović naime tu nastupa krajnje nepomiriteljski i oholo, nimalo ne vodeći računa da najmanje 30 odsto njegovih sugrađana čine crnogorski Srbi. Njegovo slavljenje „Oluje“ izraz je krajnje nepristojnosti.
Kao takvo, Vuksanovićevo djelovanje mnogo je bliže kakvom agentu provokatoru nego političaru koji se bori sa manjinska prava svojih sunarodnika.
Ovakva drskost istovjetna je i kod lakrdijaša Kneževića, uz jedinu razliku da je gazda drugi. I Knežević se takođe jednako nonšalantno odnosi prema interesima Crne Gore, očigledno gurajući neki svoju politiku koja nema mnogo logike osim ako nije u funkciji određenih interesa van zemlje.
Neko bi rekao da su Adrijan Vuksanović i Milan Knežević politički dijametralne pojave. Ali to je samo prividno i na prvi pogled. U stvarnosti, suština njihovog djelovanja je ista, samo sa malo drugačijim predznakom.
