Piše: Oliver Janković
Englezi su doveli Njemca na klupu reprezentacije, da im se ne bi ponavljalo ispadanje „na korak do trofeja“ i „zbog par detalja“ kakvo su imali pod domaćim trenerima Sautgejtom i Hodžsonom. I – ništa. Ista priča. Gubi se ili na penale, ili preokretima u posljednjoj sekundi, ili jednostavno: predajom bez borbe.
Još 1982 Englezi su ispali sa Mundijala, a da nijesu ni od koga izgubili. Odigrali su dva remija kada im je trebala pobjeda. U Meksiku 1986 su ispali zbog Maradonine ruke, a u Italiji 1990 na penale u polufinalu (Lineker, Robson, Gaskojn, Plat…). Pa onda opet 1998 od Argentine na penale, a 2002 od Brazila 1:2, nakon preokreta u kom su izgubili početno vođstvo. Zatim 2006 na penale od Portugala, pa potom dvije totalne katastrofe 2010 i 2014, da bi na posljednja tri prvenstva (uključujući i tekuće) ispali istim rezultatom 1:2, gubeći početno vođstvo 2018 od Hrvata i sinoć od Argentine, ili mašeći penale kao 2022 protiv Francuske!
Dakle, ovo je već stvar karaktera, timskog i nacionalnog, a ne neke taktike i fudbalskog stava. Oni se prosto povlače i protivniku kažu: evo izvol’te u finale (ili uzmite titulu) mi tamo ne možemo. Ista ova Kejnova Engleska je izgubila dva posljednja finala evropskih prvenstava. Naravno, opet za jedan gol ili jedan penal. Strašno!
Pored ovog engleskog kukavičluka, koji je nespojiv sa njihovim imperijalnim genima i dominacijom u svim segmentima postojanja čovječanstva (ili možda baš i nije?), učesnike ovogodišnjeg mundijalskog finala odredila je i nadmenost Francuza. Tim „galskih pjetlova“, koji je izdominirao cijelim prvenstvom i pokazao igru daleko bolju od svih drugih, na granitni vezni red Španaca izašao je sa (samo!) dva vezna i 4 napadača? Kao da će da igra protiv Senegala ili Iraka. Ili one druge norveške postave koju su „razbili“ u grupnoj fazi. Francuski egal sa Marokom, i par minijatura MBapea i Dembelea u tom meču, nijesu smjeli da im budu orjentir za igru protiv Španije. A, nažalost, bili su. Španci su pokidali „tanak struk“ francuske kompozicije na sredini terena, pa se lopta patila da dođe do MBapea i drugara u napadu. A kako se napada iz drugog i trećeg plana, pokazali su im Pedro Poro i Olmo, duplim pasom koji se ne zaboravlja.
Tako su španska igra i argentinski capriccio razbili imperijalnu nadobudnost Francuza i Engleza. Srušili su njihovu predrasudu da će pobjeda doći sama od sebe, po nekoj navici, i da neće biti nikog da se usudi da obustavi njihovu dominaciju (sa sve njenom medijskom promocijom). A ako neko upita zašto ne govorimo o španskom imperijalizmu, koji ima podjednake istorijske gabarite kao ova dva gore pomenuta, pa čak i sportske manifestacije istog – moramo napomenuti da ova Španije koju vodi De la Fuente, više liči na ekipu iz kraja, nego na imperijalni konglomerat rasa i podneblja (kakve su nesumnjivo Engleska i Francuska). 5 Baskijaca, 9 Katalonaca, bez i jednog igrača iz Real Madrida, ostavlja utisak nekog dobro uigranog tima jedne pokrajine, reprezentacije sastavljene od par porodica, a njihov selektor je igrački takođe ponikao u Bilbau i nosi duh provincijalne sabornosti i uigranosti. Na taj način, i Argentinci i Španci predstavljaju dva dobra bratstva, dvije zajednice ljudi koji umiju i vole da igraju fudbal, ali kojima ne treba toliko crtati taktiku niti ih motivisati novcem, kada im srce napamet zna svaki takt nacionalne himne.
