Piše: Vuk Bačanović
Snežana Paunović formalno je ministarka državne uprave i lokalne samouprave Republike Srbije. Neformalno je, nakon posljednjeg televizijskog nastupa, konkurisala za funkciju ministarke za etničko čišćenje, resor koji zasad ne postoji ni u sistematizaciji Vlade, ali se u Srbiji, kao i mnoge druge ustanove, može osnovati prvo usmenim putem, pa tek potom ustanoviti ima li zgrade, pečata i domara.
„Da sam bila Slobodan Milošević, etnički bih očistila Kosovo 1998“, rekla je Paunović. Zatim je objasnila da Albance ne bi nužno ubijala, nego bi „samo“ one koji se ne osjećaju dovoljno kao stanovnici tadašnje Jugoslavije poslala u „matičnu zemlju“, dok bi one koje proglasi teroristima likvidirala. Dakle, humanizam sa dva šaltera: na prvom vam izdaju kartu u jednom pravcu, na drugom smrtovnicu. Sve uredno, administrativno i u nadležnosti ministarke državne uprave.
Nevolja sa njenom izjavom nije samo u tome što udruženi zločinački poduhvat etničkog čišćenja tretira kao propuštenu administrativnu reformu. Njena izjava je još besmislenija i opasnija zato što dolazi iz države koja danas nema nikakvu efektivnu vlast na Kosovu. Srbija tamo ne kontroliše policiju, sudove, tužilaštva, carinu, lokalne izbore ni energetski sistem. Ona ne može izvršiti udruženi zločinački poduhvat etničkog čišćenja Kosova od Albanaca, osim možda tako što će u beogradskom studiju organizovati partiju Rizika u stilu Boja na Kosovu, a zatim oduševljeno proglasiti pobjedu.
Redoslijed koji je vodio toj „pobjedi“ je poznat. Krajem 2012. počela je primjena naslijeđenog sporazuma o integrisanom upravljanju prelazima. Briselskim sporazumom iz 2013. prihvaćeno je da na Kosovu postoji jedna policija, Kosovska policija, u koju su integrisani srpski policajci sa sjevera. Istim sporazumom prihvaćeno je da se lokalni izbori u četiri sjeverne opštine održavaju prema kosovskim zakonima. Opštine su tako dobile gradonačelnike izabrane glasovima Srba, ali unutar ustavnog i zakonskog poretka Prištine. Beograd je to predstavljao kao istorijsku pobjedu, po onom drevnom državničkom načelu prema kojem je svako povlačenje pobjeda ako tako piše u državno sponzorisanim tabloidima.
Vuk Bačanović: Crna Gora koju je trebalo izmisliti i Crna Gora koja se pobunila
Potom je 2015. rasformirana srpska Civilna zaštita na sjeveru. Sporazum je predvidio integraciju 483 njena pripadnika u kosovska ministarstva, agencije i službe. Godinu kasnije EULEKS je izvijestio da je proces završen. Civilna zaštita je, dakle, ugašena da bi njeni pripadnici bili zaštićeni tako što više neće pripadati Civilnoj zaštiti Srbije. To je slično zaštiti kuće rušenjem krova, jer poslije više nema opasnosti da vam crijep padne na glavu.
U novembru 2016. prihvaćen je pozivni broj Kosova +383, dok je Telekom Srbije morao osnovati MTS d.o.o., kompaniju registrovanu i licenciranu prema kosovskom pravnom poretku. U oktobru 2017. srpske sudije, tužioci i sudsko osoblje integrisani su u pravosuđe Kosova. Tako je država koja se zaklinjala da nikada neće predati svoje institucije najprije predala imenik, zatim sudnicu, a potom objasnila da ništa nije predala jer je – narode, uvjeri se sam – namještaj u ovim institucijama ostao na istom mjestu.
Godine 2022. dogovoreno je da Elektrosever, kompanija u vlasništvu Srbije, posluje prema kosovskim zakonima i pod kosovskim regulatorom. Godine 2023. prihvaćen je evropski sporazum prema kojem Srbija neće prigovarati članstvu Kosova u međunarodnim organizacijama, uz priznavanje njegovih pasoša, registarskih tablica, carinskih pečata i drugih dokumenata u međusobnom prometu. Zajednica srpskih opština, obećana kao naknada za gotovo sve navedeno, ostala je u otprilike u onoj fazi kao i ponovno uspostavljanje Republike Srpske Krajine.
Može se raspravljati jesu li te odluke bile nužne, iznuđene ili katastrofalne. Ne može se, međutim, raspravljati o njihovoj posljedici: Srbija je korak po korak ostala bez sopstvenih instrumenata vlasti i bezbjednosti na Kosovu. Kada su kasnije zatvarane pošte, fondovi, ambulante, opštinske kancelarije i druga preostala tijela Republike Srbije, Beograd je mogao izdati saopštenje, sazvati konferenciju za novinare i upotrijebiti riječ „teror“ četrnaest puta. To je otprilike sav suverenitet koji mu je preostao, suverenitet nad pridjevima.
U takvim okolnostima Paunović ne prijeti kosovskim Albancima. Za njih njena rečenica nema operativni sadržaj. Srbija nema aparat kojim bi ostvarila ono o čemu ministarka perverzno mašta, niti su Albanci na Kosovu nezaštićena manjina izložena vlastima u Beogradu. Njena prijetnja stoga ne pada na onoga kome je formalno upućena. Radi se o prijetnji izrečenoj isključivo preostalim Srbima, koji žive među ljudima kojima će svaki lokalni ekstremista sada moći pokazati snimak srpske ministarke i reći: vidite šta oni namjeravaju, prema tome je sve što mi učinimo, npr. repriza pogroma iz 2004. je samo preventivna odbrana.
A ti Srbi već ne žive u laboratoriji bez istorije i bez straha. Tokom 2026. prijavljeni su slučajevi fizičkog nasilja koji se ne mogu svesti na spor oko zastava ili terminologije. Osamnaestogodišnji Vojin Milojević prijavio je da su ga pripadnici Kosovske policije u Leposaviću ubacili u vozilo i tukli zbog natpisa na majici.
U Gornjoj Gušterici napadnut je čovjek u prostorijama Doma zdravlja, pri čemu je povrijeđena i radnica ustanove. U Binaču je Svetozar Milkić pretučen kada je pokušao zaštititi sina. Poslije Vidovdana desetine ljudi privedene su na Gazimestanu, dok su pojedini vjernici prijavili fizičko maltretiranje i nacionalne uvrede. Početkom jula na automobil Slaviše Slavkovića, parkiran uz porodičnu kuću u Rabovcu, bačen je Molotovljev koktel.
Čak i kada iz zvanične evidencije odstranimo sve politički sporne slučajeve, sve neprovjerene motive i svaku propagandnu formulaciju, ostaje dovoljno stvarnog nasilja da bi se odgovoran državni funkcioner tri puta ugrizao za jezik prije nego što počne sanjariti o protjerivanju čitavog naroda. Ministarka nije privatno lice koje laprda koještarije za kafanskim stolom. Njene riječi nose grb države, težinu funkcije i mogućnost da budu predstavljene kao stav Srbije. Ona nema pravo da vlastitu tugu, bijes ili porodičnu istoriju pretvara u zapaljivu napravu i baca je preko Ibra, nadajući se da će eksplodirati samo u televizijskom programu.
Ne možemo znati njenu skrivenu namjeru, jer politika nije spiritistička seansa.
Ali politička odgovornost se ne utvrđuje zavirivanjem u nečiju dušu, nego razmatranjem predvidljivih posljedica njegovih postupaka. A predvidljiva posljedica ovakve izjave jeste povećavanje opasnosti za Srbe na Kosovu. Ona delegitimiše njihove zahtjeve za zaštitom, pruža propagandni materijal svakome ko ih želi predstaviti kao produženu ruku projekta etničkog čišćenja i pretvara obične ljude u moguće taoce monstruoznih fantazija beogradske ministarke.
Vuk Bačanović: Srebrenica i hijerarhija užasa – između pravne kvalifikacije i ljudske patnje
Zato Snežanu Paunović treba direktno optužiti za ugrožavanje bezbjednosti preostalih Srba na Kosovu. Njena izjava neće protjerati nijednog Albanca, ali može pomoći da bude zastrašen, napadnut ili iseljen još poneki Srbin, ako ne i svi. Ako nakon takvih riječi dođe do odmazde, ona se neće dogoditi u beogradskim ministarstvima, nego porodicama u Gračanici, Goraždevcu, Velikoj Hoči, Binaču ili Sjevernoj Mitrovici.
U tome je konačni apsurd (koji to zapravo nije) beogradske politike na Kosovu, jer SNS-ova vlast očigledno samo radi svoj posao. Institucije su integrisane, nadležnosti prenesene, zaštitni mehanizmi rasformirani, a onda je, kao posljednji dokaz državne moći, ostalo da ministarka objavi kako bi počinila zločin za koji njena država više odavno nije operativno sposobna. Srbija je predala policiju, sudstvo, lokalnu vlast, Civilnu zaštitu, telekomunikacije i energetiku, ali je sačuvala pravo da preko televizije ugrožava one koje više nije sposobna zaštititi.
Snežana Paunović, dakle, ne može sprovesti zločinački projekat etničkog čišćenja Kosova od Albanaca. Ali svojim jezikom, funkcijom i političkom neodgovornošću može pomoći da Kosovo bude očišćeno od preostalih Srba. To je jedino etničko čišćenje kojem njena izjava, u stvarnom svijetu, može praktično poslužiti.
Toliko, najzad, i o beogradskim porukama Srbima u Crnoj Gori koji insistiraju na tome da je Crna Gora i njihova država: prema toj školi patriotizma, takvi su izdajnici sve dok ne razviju transparent „Crnogorci ne postoje“ i ne pomognu baš svakom neprijatelju srpskog naroda da Srbe predstavi kao prijetnju koju treba izolovati i uništiti. Jer izgleda da se najveća ljubav prema sopstvenom narodu dokazuje tako što mu se, gdje god izvan Srbije živi na svojim istorijskim teritorijama, nacrta meta na čelu.
