Miljan Nikolić: U potrazi za sopstvenom sjenkom

Piše: Miljan Nikolić

Šta čovjek da uradi za svoju savjest u represivnom društvenom sistemu opterećenom ne samo ideološkom matricom, već i vjekovnim talogom pretpolitičkog društva ogrezlog u međuljudskim zad‌jevicama, špijunaži i udvorištvu? Da se odrekne svijesti o sebi i da pripisan grijeh, pod kožu utjeran strah prihvati ko sjenku koja ga prati u svakom činu i pri svakoj namjeri? Šta čovjek da radi sa sobom kad posumnja u to da ga sopstvena uhodi sjenka? Kada počnemo sumnjati u svoje postupke, u svoje pomisli i čuvstva, onda smo u psihološkom kavezu, virtualnom gulagu bez zidova i bodljikave žice. Onda smo unaprijed osuđeni kao i neke preteče naših ispisnika iz literature: sam Kafka u liku Jozefa K-a, ili bezimeni doktor prava u romanu „Na rubu pameti“ Miroslava K., ili pak Milutin kog je u filmu „U ime naroda“ Živka Nikolića, utjelovio Miodrag Krivokapić… onda smo kao Gorčin Petrović Miodraga Ćupića, ili napokon sam Miodrag Mijo Ćupić uprkos zdravom razumu i svakoj potki slobodnomislećeg bića ko ptica na meti jedne ideologije, njene pastorčadi, prisiljeni da se hvatamo u koštac s društvenim konstruktima i nametnutim normama.

Kako grlu iznaći izlaza u društvu gd‌je se ne smije protiv sile i vlasti? Kako biti pjesnik, a ne moći sebe izreći onamo gd‌je se riječi najstrože mjere i plaćaju glavom?

Miodrag Mijo Ćupić u svom romanu „Ja i moja sjenka“, komponovanom iz dvije partiture, dva poglavlja u kojima se dvije strane istog lika Ilija Ivanović i Ivan Ilić međusobno progone, u sivim tonovima svakodnevice grada P., oslikava svijet svog literarnog d‌jela, u kome likovi nisu više sigurni ni u svoje misli, ni u to jesu li onaj koji goni, ili taj koji je progonjen. U prvom poglavlju Ilija Ivanić traži svog duhovnog parnjaka, doppelgänger-a Ivana Ilića, lika kog je u svom d‌jelu „Gdje je Ivan Ilić“ Ćupić već oslikao i predstavio, po dalekom uzoru na lik iz Tolstojeva romana – „Smrt Ivana Ilića“. Literarni lik koji je u prozi anarhističnog prozaiste iz Jasne Poljane, velikog Lava Tolstoja, samo zato što je obolio otpao od klase kojoj po obrazovanju i porodičnom statusu pripada, kod Miodraga Ćupića predstavljen je kao disident koji se pretvara u sjenku svojih misli i nestaje s horizonta događaja u provinciji koja proždire svoje ponajbolje sinove i kćeri, svoje individue. Literarna Podgorica kao poprište radnje Ćupićevog romana „Ja i moja sjenka“ tako postaje palanka, nalik onoj o kojoj svjedoči Radomir Konstantinović, Mirkova varoš, stara i nova koja ne odrasta, već urasta u svoj korijen i guši se u sopstvenom talogu negativnog iskustva. Ilija Ivanić, kako to biva u duhu slavenskih naroda svoje prezime nosi po svom neposrednom pretku. Njega je ko sopstveni alter ego stvorio Ivan Ilić, Ivana Ilića stvorio Ilija Ivanić, a obojicu Miodrag Ćupić po uzoru na onog pojedinca koji bez balansa i mira tumara svijetom tražeći izlaza iz sopstvene kože.

Kako društveni ambijent postepeno poprima oblike magičnog realizma, tako i nemir i sumnja narastaju u njegovim stanovnicima, protagonistima radnje romana „Ja i moja sjenka“. Ilija Ivanić u prvom poglavlju predočen kao lik u noar detektivskoj priči, traga za sjenkom čovjeka po imenu Ivan Ilić. Iako imaju iste namjere, da se obračunaju s podzemljem postmoderne, tranzicione Podgorce, ta dva lika se u mnogo čemu razlikuju. Ilija Ivanić je misao i namjera, Ivan Ilić je akcija i gest, plan i d‌jelo koje Ilija Ivanić planira da ostvari. Jedan bez drugog kao da i ne funkcionišu. Nisu kompletni likovi. Jedan je ambivalentan, drugi bez fokusa i ravnoteže. Obojica predstavljaju dva principa jednog karaktera. U prvom poglavlju Ilija Ivanić je u svom bjekstvu iz komforma terase porodične kuće nastojao da pronađe aktivni princip svoje pobune protiv degradacije društvenog sistema tranzicione Podgorice. U svom nemiru gubi volju da se odluči na d‌jelo. U drugom poglavlju glavni protagonist je Ivan Ilić, odlučan da krene u akciju, ali bez plan, taktike i jasne misli koja bi ga povela u donkihotovsku pobunu protiv devijantnih arlekina, gnoma i demona podzemlja.

Miljan Nikolić: Pjesme

U Skorsezeovom „Taksisti“ ova pobuna je predočena u vidu lične odmazde podvodačima jedne mladosti, makroima i dilerima Njujorka, koju krajnje brutalno sprovodi anksiozni ratni veteran Trevis Bikl, maestralna inkarnacija Roberta De Nira. Pol Šreder je napiso scenario u kome lokalni vozač ikoničnog žutog taksija s gađenjem posmatra svijet dilera droge, makroa i nasilnika. Šreder-Skorsezeov taksista ide do kraja. Upada u jezgro prostitucije, lično likvidira svakog kog je zatekao od podvodača i dilera. Time po obrascu holivudskih vesterna u kojima se hitcem iz revolvera mijenja sudbina protagonisti radnje, a ovd‌je je to dato u urbanoj priči iz sedamdesetih godina Dvadesetog vijeka, uprkos svojoj psihotičnoj ličnosti postaje heroj ovjenčan slavom. Ivan Ilić i Ilija Ivanić nisu uspjeli da se obračunaju s društvenim talogom. Oni su ostali na margini, odbačeni i degradirani. Ivan Ilić kog Miodrag Ćupić predstavlja u vidu modernog (anti)heroja nosi za pasom pištolj sa otrovnom iglom, više je tragičan lik, negoli junak naših dana. Jer ko smo to mi s ove strane teksta, i da li zaslužujemo nekog sposobnijeg i boljeg? Bolji odoše boljima, a nama jedva i Ivan Ilić sa svojim dvojnikom Ilijom Ivanićem dopade da nas brani od nas samih, jer sve smo demone stvorili sami po svojoj mjeri i potrebi da bi se opravdali pred sobom kako nismo krivi mi, već oni koji nas gone i navode na zločin. Dakle, u odnosu na Šreder-Skorsezeovog Taksistu, sprega dva lika Miodraga Mija Ćupića u vidu Ilije Ivanića i Ivana Ilića nema realizaciju u vidu raskoljnikovljevskog zločina. Taksista kao i Raskoljnikov Fjodora Dostojevskog prelaze granicu moralnih normi i u svojoj ideološkoj, odnosno klasnoj pobuni postaju zločinci. Miodrag Ćupić nije namjenio takvu ulogu svojim likovima. Oni su žrtve društvenog sistema koji nisu uspjeli postati heroji, da bi kao Brus Vejn, Mračni Vitez u Nolanovoj filmskoj triologiji, poživjevši dovoljno dugo imali priliku postati zlikovci. Miodrag Ćupić je sačuvao svoje junake od njih samih, nije ih pretvorio u njihove suprotnosti, i preveo na tamnu stranu ljudske naravi. Ilija Ivanić intelektualac koji u dnevnom sanjarenju zamišlja svoju pobunu, kreće u potragu za saveznicima. On se ne zaustavlja u ponavljanju prisilnih radnji, u ritmu muzičkih kompozicija kruži gradom, ali ne pronalazi smisao i uporšte i onda kad u prolazu prepoznaje Ivana Ilića kog zapravo i traži. Ili barem vjeruje da ga traži.

U drugom poglavlju glavni protagonist radnje postaje Ivan Ilić. Tamna, ili svijetla strana Ilije Ivanića, nije razjašnjeno, jer nema ostvarenja namjere koju obojica nastoje da sprovedu u d‌jelo. Ivan Ilić je odlučniji, spretniji, od svog parnjaka Ilije Ivanića. Čovjek i njegova sjenka se tako po lavirintu ulica, trgova i parkova Podgorice, traže i izbjegavaju, nespremni da se suoče. Prema riječima Karl Gustav Junga, koje ovd‌je parafraziram; ukoliko nismo spremni da se sretnemo sa svojom sjenkom, tamnom stranom svoje ličnosti i svog bića, ona će u vidu nesvjesnog ovladati našim postupcima i tako postati naša sudbina. U d‌jelu „Heraklitova pričest“ za koje sam ove godine zajedno s pjesnikom Veroljubom Vukašinovićem po odluci žirija podijelio nagradu „Miodrag Ćupić“, u znakovitom mjestu knjige, u pjesmi „Insan i Hajvan“ predočavam upravo taj susret sa sopstvenom sjenkom. Inkorporiravši je u svoj lik Insan upoznajući Hajvana poprima aktivni princip d‌jelovanja u potrazi za svojim identitetom. U tome nalazim i podudarnost između moje knjige „Hertaklitova pričest“ i d‌jela Miodraga Ćupića, „Ja i moja sjenka“. Zapravo, nalazim kako kolektivni fatum naroda i nacija Balkana, upravo taj psihološki aspekt oličen u nespremnosti da se suočimo sa mračnom stranom svog mentaliteta predstavlja uzrok ponavljanja obrazaca autodestruktivnog ponašanja. Izaći iz vrzinog kola u kome se neprestano međusobno optužujemo za sudbinu i sopstvene postupke moguće je ako se sretnemo sa svojom sjenkom koja tako skrivena u nesvjesnom vlada i upravlja našom subinom. Od ratnih  sukoba iz prošlog vijeka, do današnjih zad‌jevica u javnom prostoru multiplicirane medijalnosti, možda bi i našli izlaz iz kruga, stupili na čistac sa sobom, nađemo li svog Ivana Ilića, ili Iliju Ivanića i zavirimo tako dublje svak u sebe sam onako kako je to u svojim d‌jelima činio Miodrag Mijo Ćupić, istinski heroj naših dana. Možda ne po mjeri nas s ove strane literature, ali svakako neophodan da nas podsjeti kako se tražeći sebe može i izgubiti uporište u društvenom poretku, ali i poći na jedino putovnje vrijedno postojanja čovjeka. Na put prema sebi baš kao prema svom tvorcu, Iliji Ivanoviću, ili Ivanu Iliću, zavisi s koje strane sebe posmatrali.

Hvala žiriju koji je prepoznao i razumio sadržaj, vrednovao stilske odlike moje knjige, te shodno tome donio odluku da zavrijedim priznanje koje nosi nagrada sa imenom našeg velikog i dostojanstvenog pisca, muzikologa i čovjeka Miodraga Mija Ćupića.