Piše: Milorad Durutović
U približno isto vrijeme, tri velikana evropskog mišljenja kreću u potragu za skrivenim mehanizmima modernosti. Otvaraju riznice znanja od antike do modernog doba, a ono što pronalaze moglo bi se sažeti u tri ogoljene pogonske sile: Niče — volja za moć; Frojd — nagoni; Marks — kapital.
Tri različita puta i tri misaone naravi susreću se, dakle, na raskrsnici istog pitanja: šta se zaista nalazi ispod čovjekovog lica?
Njihovi odgovori donose snažan zaokret u razumijevanju antropologije. Ako su drevni i klasični oblici mišljenja čovjeka posmatrali kroz njegov odnos prema nečemu višem od njega — kosmičkom poretku, moralnom zakonu ili božanskom smislu — ova tri „učitelja sumnje“ pogled usmjeravaju u suprotnom smjeru: ka unutrašnjim silama koje čovjeka pokreću i ograničavaju. U tom unutrašnjem presjeku Niče prepoznaje borbu za nadmoć, Frojd nagonske strukture koje prethode svjesnoj volji, a Marks materijalne odnose koji oblikuju velike istorijske narative.
Ovaj radikalni rez ne pruža nikakvu utjehu, naročito danas kada su ti uvidi doživjeli svoju grotesknu hipertrofiju. U 21. vijeku, Ničeova volja za moć mutirala je u digitalnu borbu za vidljivost i algoritamsku dominaciju. Frojdove podsvjesne nagonske potrebe pretvorene su u pijacu želja koje naplaćuju našu pažnju, dok je Marksov kapital postao univerzalna, bezmalo jedina mjera svega — od ljudskog rada do samog života. Tu nije kraj. U svom usavršenom obliku, ova tri sloja danas prekriva četvrti: mimikrija. Ta stara disciplina prikrivanja stvarnih namjera vjerno prati svaku artikulaciju „viših ciljeva“ i javnih uvjerenja. Društveni prostor postao je scena u kojoj se uloge mijenjaju, ali logika ostaje ista, jer borba za moć proklamuje se kao briga za javno dobro, interes kao princip, a dominacija kao istorijska neminovnost. U tom svjetlu, mit o progresu izgleda samo kao tehnološko usavršavanje te iste mimikrije.
Kako primjećuje Borislav Pekić, čovjek se lišio biološke mimikrije, ali je zauzvrat razvio čitav spektar socijalnog, psihološkog i moralnog prilagođavanja. „Ketmanstvo je“, piše Pekić, „neka vrsta mimikrije, izgledate tako, a to niste. Običan ste leptir, a izgledate kao otrovan, i nijedna vas ptica ne napada. Imate lažne oči tamo gdje vam je nezaštićena guzica. Mašete nečim što na bodlje liči, a perje je. Ukratko — folirate.“ Ovo Pekićevo „foliranje“ više nije samo igra preživljavanja; ono je postalo ontološko stanje savremenog čovjeka. Šta nam, onda, preostaje poslije tog velikog istorijskog razobličenja?
Niče, Frojd i Marks uklonili su metafizički okvir, ali iza razmaknutih zavjesa nisu ostavili novo utočište. Saznanje da se ispod plemenitih ideja nalaze puki interes, nagon i borba za prevlast ostavilo je modernog čovjeka bez sigurnog oslonca. Razotkrili smo sopstvene porive, ali nismo prestali da ih umnožavamo; umjesto toga, usavršili smo vještinu beskonačnog simuliranja smisla. Stoga, kada bljesne pitanje da li iza te savremene kulise još uvijek stoji čovjek ili samo njegovo odsustvo, odgovor postaje jasan. Čovjek je i dalje tu, ali ne više kao stvaralac, već kao zarobljenik sopstvenog pozorišta sjenki, osuđen da živi u svijetu gdje je privid postao jedina preostala stvarnost.
Izvor: RTNK
