Piše: Radmila Radosavljević
„Četrdesetog dana od bekstva iz zaraženog grada došao sam do zaključka: treba ga likvidirati. To je to, druge nema. Prethodnih dana nosio sam se sa idejom, razgrađujući razne opcije, da bi ga trebalo razvlastiti i, u najgorem slučaju, uhapsiti. Vremena za subverzivne sanjarije imao sam napretek. Koje su mi, moram da priznam, prijale. Da, treba ga likvidirati“…
Ovako počinje novi roman „Čitajući Homera, poslednji put“ Milisava Savića, koji je u ediciji Zlatno runo pre dvadesetak dana objavio Arhipelag. Pisac evropskog formata koji se već prvom knjigom „Bugarska baraka“ predstavio kao autor „crne proze“ (ova antologijska zbirka priča iz 1970. ponovo je objavljena, jubilarno, posle pedeset godina), i koji je u svim narednim decenijama u svojim delima ostao na istim književnim, estetskim i etičkim stavovima da prava literatura mora da bude angažovana, da mora da uznemirava savest, postavlja pitanja i beleži vreme u kojem nastaje, u novom romanu sve to radikalizuje kao nikada do sada.
Moglo bi se reći da „Čitajući Homera, poslednji put“ nije samo najprovokativniji i najangažovaniji roman koji je Savić objavio o našem društvu, društvenim procesima, pobunama, političkim zbivanjima, intelektualcima, ljubavima…(a objavio je 11, i svi su nagrađeni najprestižnijim nagradama na ovom prostoru), već i da je to najkritičniji i najhrabriji roman u našoj savremenoj književnosti.
Jedan od najvažnijih aktera ovdašnje književne i javne scene u više od pola veka, šezdesetoosmaš, levičar, pobunjenik, simbol vremena u kojem je književnost bila politički važna, kad se piscima bavila Udba i kad su neki pisci postajali udbaši, a književni časopisi i knjige cenzurisani i zabranjivani, ušao je u književnu istoriju i po tome što je jedini, uz Danila Kiša, vratio NIN-ovu nagradu (1992. za roman „Hleb i strah“), zbog odbrane profesionalnog dostojanstva.
Mnoge događaje iz tog perioda od pola veka prepoznajemo u njegovom novom romanu „Čitajući Homera, poslednji put“, čija se radnja događa danas, u trenutku studentskih protesta. O svemu tome Milisav Savić govori za naš list, kao i o moralnom kepecu, našim pobunama, književnosti koja je uvek stvar hrabrosti i slobode …
Kroz Homerova dela, „Ilijadu“ i „Odiseja“, u koja provlačite našu epsku poeziju o Banović Strahinji, Kraljeviću Marku, a posebno snove glavnog junaka, ispisali ste, kao žiletom, najsnažniju, najdublju i najrazgolićeniju kritiku svega onoga što danas živimo. Koliko je studentska pobuna uticala da se upustite u avanturu pisanja takvog romana, a pretpostavljate da ćete biti dočekani „na nož“ od dela javnosti, kako političke tako i intelektualne, jer će se i mnoge Vaše kolege i druge javne ličnosti prepoznati u ovom romanu?
– Bitno je uticala pobuna studenata. Ali i moja prethodna knjiga „Praskozorje, Gospode“ izrazito je angažovana. Počeo sam kao angažovan pisac. “Crna proza” je primer ozbiljne radikalizacije te angažovanosti, koja je ugušena političkim i sudskim represalijama. Na žalost, političkoj likvidaciji “crne proze” zdušno su pomogli kritičari postmodernističke provinijencije, insistirajući na književnosti kao intelektualnoj igri. Post-modernisti su bili i ostali režimski miljenici. Ne verujem da će me sada dočekati „na nož“, nemaju oni hrabrosti za to, a danas književnost ne znači ništa.
U kakofoniji vrednosti vlast je uspešno ugušila svaku njenu subverzivnost. Jedino vlast muku muči sa angažmanom pisaca, nastojeći da ih izbriše iz javnog prostora. No, držim da moj roman nije samo značajan po značenjskim već i formalnim slojevima. Najbolje su one knjige u kojima su estetika i etika ravnopravne. O tome je, upravo u „Danasu“, izvrsno pisala dr Ana Stišović Milovanović i na svom blogu Stojan Bogdanović. Prevagne li etika, dobijamo političku prozu sa kratkim rokom trajanja, nadvlada li estetika, eto štiva usredsređenog, kao Narcis, na sebe.
Iako je „Čitajući Homera, poslednji put“ nedavno izašao iz štampe, da li ste od nekoga dobili poziv za promociju?
– Pozvali su me da otvorim ovogodišnji Sajma knjiga. Šalim se, naravno! Valjda će me neko pozvati, ima još hrabrih. Nije sporna knjiga već autor koji daje bezrezervnu podršku studentima. „Praskozorje, Gospode“, moj prethodni roman, imao je samo jednu promociju, u prostoru gde nije dosegla naprednjačka cenzorska šapa.
U jednom od ranijih intervjua za Danas izjavili ste da ste razočarani šezdesetoosmaš i razočarani petooktobarski pobunjenik, i da ste završili svoju ličnu političku priču. U romanu „Čitajući Homera, poslednji put“ glavni junak je ostareli Profesor sa dva ugrađena „bajpasa“ koji se, razočaran u životu, ljubavi, politici, pobunama, prijateljstvu, povlači iz grada, odlučan da iza sebe ostavi taj svet, ali se zbog pobune studenata ponovo angažuje. I mada verujemo da ćete i dalje pisati, nekako nam se stvara i aluziju da je ovo Vaš autobiografski, testamentarni roman. Kako to komentarišete?
– Nije testamentari. Svaki pisac unosi ponešto od autobiografije. O tome šta sam sve prošao u životu, kako su me smenjivali iz Studenta i Književne reči, kako su me postavljali za glavnog urednika Književnih novina, Prosvete, kako su me ribali u CK 70-tih godina zbog objavljivanja tekstova disidenata, zagrebačkih filozofa okupljenih oko Korčulanske škole i profesora izbačenih sa Filozofskog fakulteta u Beogradu 1974, Gaja Petrovića, Ljubomira Tadića i drugih praksiskovaca.
Isto tako i zbog pesama Matije Bećkovića, tekstova Mirka Kovača, kako su me 90-tih linčovali u međutim zbog ideje da u Prosveti objavim izabrana dela Slobodana Jovanovića, kako sam prvi put napustio Prosvetu zato što je Mira Marković želela da dovede svoje ljude, i dovela je, i danas su aktivni kao prikriveni ćaci, pa kako sam drugi put oteran iz iste kuću zbog pljačkaške privatizacije i našao se na Birou rada, odakle me je poslao u Rim, u našu Ambasadu, Vuk Drašković, a otud će me, po padu Draškovića, povući naša slavna demokratska vlast da bi udomila svoje miljenice – o ovome i drugome pišem u knjizi „Prašina tišine“, koju sam upravo predao Arhipelagu.
Milisav Savić: Za Italijane Crna Gora je bila mafijaška država
Zašto glavni junak antičkog pesnika čita poslednji put?
– Radnja „Ilijade“ traje pedeset jedan dan. Mom junaku je ostalo jedanaest dana da izravna račune sa sobom i sa svetom. I da umre na lep i dostojanstven način: uz besmrtne stihove.
Homer u „Ilijadi” govori o Trojanskom ratu i najdubljoj tami, a da bi bog Zevs osvetio nepravdu prema najvećem junaku, Ahilu, on kralju Agamnemonu šalje San kroz koji mu poručuje da što pre mora da pokrene vojsku … U Vašem romanu se kao u mreži prepliću starogrčki junaci i snovi glavnog junaka, koje on posle košmarnog buđenja tumači kao poruke o sopstvenom životu, sistemima u kojima je živeo, ženama koje je sretao i onoj jedinoj koju je voleo, prijateljima, izdajstvima, represijama… Da li su Vam upravo zbog Sna Homerova dela bila najpogodnija da ispričate ovu priču?
– Sve su priče, pa i ove naše, ispričane u „Ilijadi“ i „Odiseju“. Današnji ratovi slični su Trojanskom. Vode se zbog pljačke. Lepa Jelena je metafora, pesničko opravdanje za pljačku. Mnogo šta sam uzimao iz Homerovih epova, u sadržajnom i formalnom smislu. Ne samo iz epizoda sa sporednim već i onih sa glavnim likovima. Gnevnog Ahila nateraće u akciju pogibija najboljeg druga a našeg deprimiranog profesora smrt studentkinje koju su tukli i šikanirali u policiji.
Pogledajmo kako profesor doživljava Odisejevu epizodu sa sirenama. I on, u snu, traži da ga vežu za katarku kako bi odoleo primamljivm glasovima sa obala uskog moreuza. Sa leve obale, leve, jer tamo je srce, dopiru očajnički glasovi sirotinje, gladnih, golih, bosih, poniženih, obespravljenih, pretučenih i uhapšenih, a sa desne primamljivi pozivi vlasti, tajkuna, mafijaša, gologuzih starleta. Ako ne poslušaš ove druge, čekaju te Tantalove muke. Pronaći će ti – kako bi rekao Andrić – da si još u utrobi majke smišljao zavere protiv vlasti i vladara. Sve je to u romanu opisano „sočnim“ jezikom našeg vremena.
Na samo 107 strana, koliko ima ovaj roman, snovima ostarelog Profesora promiču Melanta, Telemah, Euriloh, Tersit, Elepenor, Kirka, Hermija, Žena sa izvora, Beračica jagoda, njegovi nekadašnji prijatelji – Turčin, Revolucija, Italijan Glista, Šofer Čepel Grbavko, tri diktatora, Čizmetina, Brkajlija i najnemoralniji Kepec.., i svi su oni isprepleteni u političkim i moralnim orgijama, pa i onim bukvalnim, telesnim. U čemu je još funkcija sna u ovom romanu, pored ideje da je u snu sve dozvoljeno?
– Kod Homera, granica između sveta živih i mrtvih, bogova i ljudi, jave i sna, vrlo je tanka. Odiseju i Orfeju dozvoljeno je da siđu u svet mrtvih,
drugima da razgovaraju sa pokojnicima na izvoru u Had. U livadi ispod iznajmljene kuće moj junak otkriva izvor, u kojima se pojavljuju duše Homerovih junaka i njegovih prijatelja i poznanika. Sa svima vodi razgovore, duge, žestoke, pune psovki, jer Had, kao zaumni govor snova, odnosno podsvesti, ne poznaje nikakav lepi, umiveni, standardizovani jezik.
Jezik snova nije jezik lepe književnosti. To je još Markiz De Sad dokazao. A Profini sagovornici pokazuju ružno i mračno lice našeg doba, koje prerasta u univerzalnu metaforu.
Homerove likove postavljate kao naše savremenike, ali junak Vašeg romana u njegovom delu traga za suštinskim pitanjem, za istinom i za pravdom?
– Lukavi i lažljivi Odisej je u biću svakog modernog političara. Silnog Agamemnona prepoznajemo u državnicima koji bez milosti razaraju gradove, sto puta strašnije nego što je Troja razorena. Agamemnon je i u onima koji misle da su iznad ljudskih i božanskih zakona, da im je sve dato i sve dozvoljeno. Pa šta? To je njegov odgovor na Ahilovu ljutnju što mu je oteo dragu.
INTERVJU Milisav Savić: Vlast ima pritajenu podršku mnogih intelektualaca
Sporedni likovi u romanu, kao kod Homera, pričaju intimniju, ljudsku priču. Oni su u stvari najveća žrtva besmislenog rata, i trojanskog i naših. Naravno, Homer nije smeo da sporednjacima posveti veću pažnju, jer je živeo u vreme herojskih epova. Moj junak pokušava, u tom smislu, da koriguje Homera. Njega ne zanima toliko Diktator, koliko cvet koji gazi Diktatorova čizma. Davno sam napisao da književnost nije i niti sme biti sluškinja istorije.
Gotovo jedinu komunikaciju Profesor ima sa studentom Strahinjom, čija je devojka uhapšena tokom protesta i nalazi se u zatvoru. „Rodio sam se, odrastao i ostario u diktaturi“, kaže Profesor, razapet između rezignacije i borbe, sa još uvek jakim sećanjima na studentsku pobunu 1968. i potrebom za slobodom. Koliko je zastrašujuća ta konstanta, i porazna za sve nas?
– Mnogo. Do pre godinu i po dana imao sam utisak da u Srbiji nikad neće osvanuti zora demokratije, a onda su nas studenti obasjali svojom pobunom i doneli nadu kakvu nismo mogli ni da zamislimo. Što se tiče mog junaka, ne treba očekivati velike akcije od starog čoveka sa prtljagom teških poraza. Nije moj Profa više ni za kakvu borbu. Pa čak kad odluči da pomogne uhapšenoj studentkinji, on to radi odričući se revolucionarnih uverenja.
Pošto uviđa da će studentkinja, trudna, platiti visoku cenu zbog svojih buntovnih ideja, ubeđuje je da ih se odrekne, pa joj čak dozvoljava da kaže da ju je on na pogrešan put zaveo. Profa je ubeđuje da prihvati život umesto političkih uverenja. Jer i on je, zbog posvećenosti revoluciji, izgubio ženu koju je najviše voleo i koju mu je preoteo najbolji prijatelj, politički konvertit. Ipak, studentkinja ne može da podnese moralnu izdaju i kao rešenje bira smrt. E, tad Profa prepukne i kaže da diktatora treba likvidirati.
Kroz priču o Strahinji i Ani, studentima koji su jednako posvećeni i svojoj ljubavi i pobuni, zapravo otvarate pitanje ima li čovek pravo na ćutanje i distancu u teškim trenucima diktature i represije. Da li je to i ključna tema Vašeg romana?
– Nema pravo, naravno. Ako drži do trunčice morala. Problem za našeg junaka nisu one dve obale, vlasti i naroda, moćnika i sirotinje, već ostrvo između njih, ostrvo deprimiranih, poraženih, ćutologa. Tom ostrvu pripadao je i naš junak sve dok ga nije iz letargije potresla tragična sudbina studentkinje. Ima više razloga zašto je to ostrvo u političkom smislu ostrvo uspavanih ili mrtvih, ali najvažniji je taj da njegovi stanovnici ne veruju da je promena nabolje moguća. Nemaju oni zamerke na političke programe opozicije, ali ne veruju njenim liderima.
Jer su ih neki od njih izdali. To što je naš Gospodar prigrabio u svoje krilo konvertite iz opozicionih stranaka nije uradio što su mu oni, beskičmenjaci, bili potrebni zbog pameti i stručnosti, već da bi ukazao biračima da oni ubuduće nemaju za koga da glasaju, svakako ne za opoziciju koja je svojim konvertitima, od kojih se nikad nije radikalno ogradila, dokazala da joj je stalo samo do gole vlasti. U tome leži glavni razlog apstinencije velikog broja birača. Nada se pojavila među studentima. Oni bar za sada nemaju izdajnika, iako tajne službe na tome, verujem, predano rade. I ne padaju lako na Diktatorova primamljiva potkupljivanja.
Da li je ćutanje i okretanje glave od događaja na neki način možda i nemoralnije od javne podrške vlasti?
– Teško je reći. Jer ćutnja za čas može da se pretvori u oluju, koja će prvo zbrisati diktatorove ulizice. Prema ćutolozima vlast se obazrivo odnosi, i oni to manje ili više koriste. Ćutolozi su izuzeti od sankcija i dozvoljeno im je da kusaju mrvice sa pljačkaške trpeze vlasti. A mnogi nisu ni svesni, iako tvrde da su im ruke čiste, da su saučesnici režima u njegovom prljavom poslu. Naravno, njihovo je pravo da ćute, ali oni nisu deo moje etike i poetike. Ćutnja je kalkulacija. Bedna i sitna.
Kroz hapšenje i maltretiranje studentkinje u zatvoru demontirate način na koji funkcionišu udbaši, tajne službe, policajci – kriminalci, i njihovu gotovo perverznu pokvarenost. Zašto su oni oduvek tako moćni mehanizmi naše države i našeg društva?
– Zato što Služba nikad nije demontirana. A tradicija joj je duža od komunističke, koreni su joj u vladavini oca tiranije u Srbiji, Miloša Obrenovića. Ništa se od Velikog Miloša nije promenilo: svrha Službe je da kao ker služi vlasti, ne birajući sredstava za eliminaciju njenih protivnika. Služba istrajava na ogromnoj, nekontrolisanoj moći.
Kao dečak nisam mogao da na seoskim saborima odvojim oči od mladih udbaša, u kožnim kaputima i čizmama malinove boje, koji su sa strane motrili kako se narod veseli. Tako su izgledali moćno, da mi se činilo da nema te lepotice koja ima ne bi poletela u zagrljaj. Na pitanje učiteljice šta bih voleo da postanem u životu, kao iz topa sam odgovorio: udbaš.
U sećanjima ostarelog profesora promiču i njegove kolege, intelektualci i umetnici koji su zbog profesionalnog avanzovanja ili ucena postali saradnici Udbe, dok je on svojevremeno odbio tu ponudu i završio karijeru na fakultetu u provinciji. Hoće li se „drukatori“ prepoznati u ovom romanu, a pažljiviji čitalac bi mogao da pretpostavi o kome se radi, i da li su od same vlasti strašniji oni koji je podržavaju?
– Ne verujem da će se prepoznati, jer nije mi bila namera da pišem roman sa jednokratnom upotrebom. Mislim da se greši što se ogromna energija usmerava na kritiku jednog čoveka, prosto ne vidim šta bi se još moglo reči o njegovoj „veličanstvenoj“ vladavini, više bi pažnje trebalo posvetiti njegovim obožavaocima, odnosno sitnoj mašineriji koja ga održava na vlasti.
Nedavno sam opazio, u video zapisu, poznatog pesnika, doteranog kao za svadbu, na štandu SNS-a. I moram da priznam da me živo kopka šta je tog pesnika, koga sam kao urednik objavljivao, privuklo na štand? Verovatno bi mi to objasnio, da je živ, Danilo Kiš koji bi nastavak svoje poeme „Pesnik na brodu revolucije“ naslovio „Pesnik na štandu SNS-a“. Ih, kakva bi to bila pesnička slika: vinuo se štand iznad zemlje Srbije, na pramcu Predsednikova slika kao Posejdonova, veseli pesnik razvukao osmeh od uveta do uveta i sipa i veje, kao ivanjsko cveće, kićene stihove na šume, reke i livade, Srbija cveta u rimama kao u Periklovo doba.
A onda me pesnik spazi, sa visine mu izgledam kao crv koji se koprca u prašini, i dovikne mi: Milisave Crnisave, trgni se iz svojih zabluda, ne troši dar na sirotinju i one kojima spasa nema, šta te košta da mu nažvrljaš nekoliko strofa, mada bi za sonet dobio Vidovdansku nagradu, a Veliki Orden bi te čekao ako bi priložio potpis podrške za večitu mu vladavinu, biće ti obezbeđeno počasno mesto na štandu, pridruži nam se da se vinemo u visine.
Orfej sa Kopaonika: Predstavljena nova knjiga putopisa Terra Rascia Milisava Savića
A sve moje kolege koji pišu i objavljuju u listovima koji se gebelsovski obrušavaju na studente i kritičare režima, pitam da li osećaju ikakav stid, da li su svesni da se valjaju u istom svinjcu, gde su istina i pravda, dva osnovna principa, na kojima počiva umetnost, pogaženi i bačeni u blato.
Godine 1970. objavio sam nekoliko tekstova u „Ninu“, ali sam ubrzo, iako sam bio bogovski plaćen, tadašnjem uredniku Žiki Bogdanoviću otkazao saradnju, jer su me moji drugovi šezdesetosmaši optužili da sarađujem u državnom listu, iako je „Nin“ bio vrlo slobodan nedeljnik. I to što sam učinio nije bio izuzetak, već opitni etički kamen za moju generaciju.
Iako su protekle dvadeset tri godine od ubistva premijera Zorana Đinđića, ostalo nam je u sećanju da su policajci, čim je najavio reforme u policiji, izašli na proteste. Prethodnih godina, a posebno u ovih godinu i po dana, dobili su otkaze ili su smenjeni svi policajci i inspektori koji su otkrivali kriminalne poslove povezane sa ljudima iz vlasti, ili nisu dovoljno prebijali studente i građane, ili su odbijali da lažu i hapse. Slične „čistke“ su organizovane i u Vojsci. Zašto policija i Vojska sada ćute, i o čemu nam to govori?
– Nema te vojske i policije koja će sprečiti opštenarodni bunt ako do njega dođe. Opsada Troje bi se brzo završila, bez razaranja grada i bez hiljade ubijenih, da je grčka vojska poslušala, na početku epa, pobunjenog Tersita koji kaže da se treba vratiti kući, jer to nije njihov već rat vladara-pljačkaša. Možda bi vojska poslušala ružnog i krivonogog Tersita, a Homer ga namerno tako predstavlja, mada mu je pobunjenik simpatičan, da ga ne isprebija Odisej, ovde u funkciji batinaša-polcijajca. Vojska smehom odobrava taj gnusni Odisejev čin, iako je pre toga ovacijama pozdravila Tersitov nastup.
„Patuljak voli da daje intervjue, samo što još ne spava u TV studiju, intervjui se pretvaraju u monologe, vređa novinare koji pokušavaju da ga prekinu i da mu postave neko škakljivije pitanje, preti da će napustiti studio. Od njega nema pametnijeg na svetu, poručuje Patuljak“, komentariše neka žena u kafani u Vašem romanu. A Profesor kaže: „Nisam zato da se likvidira, ali ne isključujem ni tu ideju ukoliko pokuša da se silom zadrži na vlasti“. Kakva bi mogla da bude reakcija ćacilendske javnosti na Vaš roman, da li ste svima koje raskrinkavate, zapravo, „bacili rukavicu u lice“?
– I da sam hteo, ne bih uspeo. Književnosti je odavno uskraćena ta moć. Ali ne i ostale, pa i ta da može da dopre do čitaočeve savesti, da mu u glavu ubaci crv sumnje, uzburka krv, dovede ga do nesanice. Stara dobra Aristotelova katarza ništa nije izgubila na lekovitosti. Ako moj roman pronađe dvadesetak takvih čitaoca, pametnijih od autora, biću zadovoljan. Književnost je stvar hrabrosti i slobode.
Od prvog trenutka stojite uz studente, na stranicama Danasa oštro osuđujete policijska prebijanja i hapšenja, a ovih dana su zbog podrške studentima kažnjeni Srpski PEN centar i Srpsko književno društvo – na gradskom konkursu Sekretarijata za kulturu za svoje programe u 2026. dobili su nula dinara (kako je nezvanično doprelo do javnosti, u komisiji koja je o tome odlučivala bio je i pisac D.J.D). I to je samo jedan od niza udaraca koje „neposlušna“ kultura trpi. Da li Vi pamtite takvu represiju i toliko ponižavanje kulture i umetnika?
– Ime pisca iz komisije trebalo bi objaviti. Da nam objasni šta je to sporno u programima SKD-a. Prvi ću mu aplaudirati ako ponudi valjanu argumentaciju. Ne pamtim ovakvu represiju. Ni Tito ni Milošević nisu uskraćivali sredstva neposlušnim udruženjima i pojedincima. U odnosu na današnje, bili su gospoda. Tribina u Francuskoj 7, jedna od najslobodnijih, radila je punom parom. Sva udruženja dobijala su sredstva od države. Nikad nisu zakinute pare „Studentu“, „Književnoj reči“ i drugim slobodnim glasilima.
No, pred represijom ne treba se povlačiti. Možda je trenutak da se pri PEN-u i SKD-u osnuje novi Odbor za odbranu kulture i umetničkih sloboda. Imao bi posla preko glave.
Slobodan Vukosavić: Naše je mesto uz Univerzitet, profesore i studente
Pri kraju Vašeg novog romana piše: „Bože, kako ovde lepo sviće, sve u zlatu od izlazećeg sunca..“. Da li smo i u realnosti nadomak svitanja, i šta je ono što biste Vi u ovom trenutku rekli studentima koji pobeđuju?
– Simbolika svitanja je očigledna. A moja poruka studentima, koje su i sami svesni, jeste da su već pobedili. Nema te sile koja će, posle svih veličanstvenih studentskih akcija i žrtava ostati na nogama, pitanje je samo trenutka kada će se srušiti u prašinu. I sama postati prašina.
Ćaci žiriji i komisije
Kako danas tretirate večni sukob između pisaca i vlasti?
– Problem je u tome što vlast nikako da shvati da nije na piscima da je slepo podržavaju već da je permanentno kritikuju, sve u cilju da svoj posao vrši valjano i na polzu naroda. Ali vlast ne ljubi kritiku. Imao sam neprilika sa svim vlastima u životu: Brozovom, Miloševićevom, Demokratskom, međutim, danas je za sve umetnike i celu kulturu najstrašnije vreme. Ko god kritikuje Gospodara, završava na „crnim listama“. Uskraćuje mu se finansijska podrška, nagrade, pristup javnom prostoru.
Vlast postavlja i kontroliše ćaci-žirije i komisije. Ništa novo! Udba mi je ubacivala svoje ljude u redakcije Književne reči i Književnih novina, dvojica od njih su i danas aktivni, eno, osedeli i zarasli u naslage sala, šepure se, kao Zevs na Olimpu, u žirijima i komisijama za neke crkavice od priznanja. Retko se, a možda i nikad, događalo da su u žirijima uglednih nagrada sedeli činovnici iz institucija vlasti. A danas sede – jasno je – da bi sve bilo pod kontrolom. Da se ne bi omaklo da nagradu dobije Saša Ilić ili, recimo, Goran Marković.
Odvikavanje od slobode
Kakva je u Vašem romanu uloga pasa iz prihvatilišta – zatvora, u blizini kuće koju je Profesor iznajmio, o čemu nam sve oni govore?
– Mršavo ih hraneći, pse drži na povocu, svezane, neki lokalni mafijaš koji ih preprodaje. Ne gleda Profa samo kako da pomogne prebijenoj i uhapšenoj studentkinji, već kako i da nahrani gladne pse, koji mu svojim lajanjem i cvilenjem ne daju da zaspi i zbog kojih mora da beži iz kuće na izvor, gde ga čekaju neprijatni razgovori sa noćnim utvarama. Svet je zatvor, kao da psi poručuju Profi. I svojim žalosnim cviljenjem najavljuju i oplakuju, kao Ahilovi konji, smrt studentkinje.
Kad odluči da se upusti u poslednju političku borbu, Profa ih sve oslobađa, ali svi se vraćaju u svoj zatvor. Jer su se odvikli od slobode. Kao što je Orvel predvideo:”Sloboda je ropstvo”. Ne vraća se samo ostareli vučjak, aluzija na Odisejevog Argusa i Karamana Banović Strahinje, koga će Profa napujdati da prikolje tiranina Kepeca.
Izvor: Danas
