Piše: Redakcija
Mladi atletičar iz Podgorice Andrej Đukanović predstavljaće Crnu Goru na Olimpijskim igrama mladih u Dakaru. Vijest bi, sama po sebi, trebalo da bude povod za ponos. Ali jedan detalj iz televizijskog priloga učinio ju je i povodom za nelagodu. Andrej, naime, svakoga dana putuje vozom iz Podgorice u Bar kako bi trenirao, jer glavni grad nema atletsku stazu.
Nakon što je televizijski prilog postao viralan, uslijedili su očekivani komentari: divljenje mladiću i ogorčenje sistemom koji lakše pronalazi novac za jednovečernje spektakle nego za sport, obrazovanje ili zdravlje mladih. I jedno i drugo je opravdano.
Ali, iza te priče krije se i važnija lekcija!
Ako bismo postavili pitanje kome atletska staza u Podgorici, zapravo, „nije potrebna“, odgovor bi, paradoksalno, bio — upravo Andreju.
Jer on trči i bez nje.
Trči uprkos nemaru države i grada. Trči snagom discipline koja ne čeka idealne uslove. Trči brže od vremena koje mu je na raspolaganju, pa i sate u vozu koristi da uči školske lekcije. U šali kaže da na trening može zakasniti jedino ako voz zakasni. Ali on ne kasni. Prema riječima trenera, uvijek dolazi prvi i odlazi posljednji.
Tako trče šampioni.
I baš zato ostaje gorak utisak onih koji odlučuju o ovom gradu. Jer ovakvi mladi ljudi ne bi smjeli biti dokaz da sistem funkcioniše, nego dokaz koliko se uspjeh u Crnoj Gori često osvaja uprkos sistemu.
Pitanje je samo — možemo li zauvijek računati na generacije koje će vlastitom voljom preskakati i prepone i čitave gradove, kako bi jednog dana predstavljale svoju državu.
