Piše: Želidrag Nikčević
U socijalizmu je to bilo čak i duhovito: neke godine su rodne, neke sušne, ali su sve jubilarne. A danas – slavljenici mrtvi ozbiljni.
Ne, nije problem nikakav famozni datum i njegovo obilježavanje – to je realan dio naše komplikovane istorije. Problem je kad se tom datumu pridaje nadistorijski, budalasto-sakralni smisao, kad mu se nasilno podvrgava i po njemu frizira sve što je bilo i što će tek da bude, kao da rijeka vremena pravi epohalni zaokret baš sad i baš ovdje, pod gazdinom komandom. To je već laž, bezočno falsifikovanje i nasilje. I zato nije loše uoči svakog jubileja baciti pogled na rane radove, na izvor, jer je tamo – interesantna stvar – i najbistrije i najmutnije.
Kad je Milo Đukanović mangupski odžepario liberale, ogrnuo se novom zastavom i podvrisnuo „Daevječna“, većina ljudi u Crnoj Gori bila je potpuno svjesna da njegov manevar počiva na laži i manipulaciji, ali se sa tim stanjem prećutno mirila i saglašavala. Najprostije rečeno, ljudi počnu da glume kako zaista vjeruju u režimske obmane i prilagođavaju se okolnostima jer im se to na ovaj ili onaj način isplati, ali onda gluma malo-pomalo postaje realnost i laž se malo-pomalo „stvrdne“ u „istinu“.
Upravo zbog toga je ponekad korisno oslušnuti šta na zadatu temu imaju da kažu najveći lažovi i prevaranti. I ne samo to: ponekad baš njih treba razumjeti doslovno – i pozvati se na njihovu riječ! Naime, dok traje ta neumorna verbalna ofanziva, možete biti sigurni da se ispod gomile izmišljotina i svakakvog đubreta uvijek negdje krije i na kraju ipak pomalja onaj dragocjeni samoraskrinkavajući, istinu-govoreći argument. Tamo gdje blefere posao najviše zanese, kad se najpoletnije prepuste mašti, baš tu i tada po nekom čudnom pravilu iskrsne i ono što se strogo zataškava, oko čega se lukavo zaobilazi, ono što iznenada osvijetli scenu i upropasti čitavu stvar.
Evo jednog tadašnjeg, i danas aktuelnog, izvanrednog primjera tog striptiz-fenomena, iz tzv. viših sfera, sa dukljansko-akademskog nivoa (odsjek – frizeraj).
Uoči referenduma 2006. godine Jevrem Brković piše programski apel-budnicu, pod naslovom „Posljednja crnogorska bitka“, i nabraja razloge zbog kojih različiti slojevi stanovništva moraju da glasaju za genijalni projekat Mila Đukanovića. Opšta mobilizacija! I opominje Jevrem, tako, policajce da im unitaristi već pripremaju uniforme radnika gradske čistoće, upozorava državne činovnike da će ih – ako se u bitku ne uključe svim raspoloživim sredstvima – zamijeniti činovnici uvezeni iz Srbije, i tako dalje – a onda dolazi taj ključni striptiz-pasus, to srećno iskliznuće, taj dugo čekani trenutak istine:
„Neka se ne nadaju utajivači poreza, ispraksirani sitni i krupni prevaranti, lako koruptivni inspektori, legalni i ilegalni trgovci, uvoznici magle i izvoznici prašine, da bi im igdje u svijetu bilo bolje, lagodnije i sigurnije nego u ovoj i ovakvoj Crnoj Gori, a tek u suverenoj!“ (Crnogorski književni list, br. 126)
Pročitajte još jednom ovaj spontani popis Đukanovićeve klijentele i kažite: može li se kraće i efektnije opisati suština njegove politike? Nema zbora: za ovu paradu akademski frizer je zaslužio čestitke. Namjeravajući da najviše slaže, najviše je pogodio!
Prema tome, da ne ustajem dva puta: obilježavanje datuma – da, to je normalno. (Recimo, ozbiljan naučni skup, pomiriteljski, uz učešće relevantnih društvenih i političkih činilaca). A jeftini dukljanski frizeraj na temu vječnosti – ne. To nije normalno. Što kažu – sve je prolazno, samo je ondulacija trajna.
Izvor: Iskra
