Piše: Jasna Ivanović
Myxapem Bazdulj je na svom poslednjem gostovanju u Nikšiću izrekao zanimljivu tezu o tome kako su greške možda jedino što je ostalo lično naše u digitalizovanom svijetu.
Ispovijedajući slušaocima da svoje faktografske greške u tekstu ne ispravlja budući da su one ,,slike mene tadašnjeg“, Bazdulj je podsjetio na stihove Duška Trifunovića:
,,Grešio sam mnogo, a sad mi je žao
Što nisam još više i što nisam luđe,
Jer samo će gresi kada budem pao
Biti moje delo – a sve drugo tuđe.“
U doba artificijelne inteligencije, poentira književnik, prepoznavaće nas samo po greškama. U tom ključu greške funkcionišu kao nasušnost izgradnje identiteta, ono što nas odvaja od kolektivnog imperativa da nosimo lica doslovno ispravljena, oslobođena od grešaka plastičnom hirurgijom.
Jedan drugi književnik, Robert Muzil, postavio je ovu temu, u romanu ,,Čovjek bez osobina“, na ljestvicu više – ako su mogućnosti ,,ispravljanja“ lica beskonačne, to znači da problem modernog čovjeka nije u nedostatku osobina koje može inkorporirati u svoj identitet već – u nedostatku cjeline.
Cjelina, koja nam se uz hljeb i so svakodnevno servira s malih i ne tako malih ekrana, sugeriše jednaku bezgrešnost, ,,prokletu mogućnost izbora“ o beskonačnim, najboljim verzijama pojedinca. Odabrati gotov stajling, već pripremljenu uniformu u paketu s identitetskim odrednicama, bitka je koja se s malih, i ne tako malih ekrana, preselila u svakodnevicu malog čovjeka. Najveći paradoks ovih bjesomučnih dilema jeste fakat da je, među ostalim identitetskim uniformama, u ponudi i uniforma pobunjenika protiv sistema, čovjeka koji je svojim posebnostima, odnosno svojim greškama, sposoban da se izdvoji iz davljeničke mase uniformisanog sistema.
Jasna Ivanović: Od Božića do kopriva – bilje prosto, kraljevsko i zadušno
Jednu takvu uniformu ovih dana nosila je ikona pop kulture Madona, tokom nastupa na prestižnom muzičkom festivalu Koačela. Nastup je imao funkciju najave novog Madoninog albuma, koji će biti ,,duhovni nastavak“ albuma ,,Confessions“, iliti ,,Ispovijesti“. Dok se vodeći modni, ali i kulturološki časopisi, snatreći tope u beskrajnim simboličkim aluzijama na Madonin stajling, povezujući ljubičastu boju njenog kostima s najdubljom hrišćanskom ozbiljnošću, purpurnim ogrtačem u koji su odjenuli Hrista po skidanju s krsta, formom korseta koji implicira disciplinovanu erotičnost i tako redom, postavlja se pitanje – do koje mjere ide Madonina proklamovana sloboda, a gdje počinje njeno robovanje uniformi slobode? Da li je frivolnost modernog čovjeka i beskonačnost izbora lica pred koji je stavljen zaista odraz kritički brižljivo formatiranog ličnog identiteta? Koliko je, da se dijelom poslužimo riječima pjevačice o predstojećem albumu, ,,oslobođenost od svega“ mjera kojom moderni čovjek sebe stavlja u službu robovanja te iste ,,oslobođenosti“? Ako se u njenoj pojavi besprekorno jasno vide znaci malom čovjeku nepojamnog napora da se prikaže ležernost, da li ovdje uopšte možemo o ležernosti govoriti?
Da li dobro stoje premise u opštevažećoj tezi o velikom značaju Madone za oslobađanje žene od seksualnih ali i drugih kulturoloških stega? Ako bacimo pogled na istoriju ljepote/ružnoće, u onom smislu u kojem je o ovim temama polihistorski pisao Umberto Eko, vidjećemo da se društveni imperativi nisu makli ni za jotu, kamoli ,,revolucionarno“ pomjerili. Navešćemo ovdje samo detalj iz Ekovog znamenitog štiva, gdje se u odjeljku ,,Antifeministička tradicija“, pominje Ovidije i njegovo djelo ,,Melemi za žensko lice“, u kojem spisatelj upozorava da ženu više uljepšava vrlina nego šminka. Potom Eko navodi rigorozni primjer Tertulijana, koji podsjeća na to da su ,,prema Svetom pismu primamljivost ljepote i tjelesna prostitucija jedno te isto“. ,,Ako moralnu osudu ostavimo po strani (i očiglednu polemiku sa slobodom paganskog svijeta), očita je insinuacija da se žena šminka i koristi meleme i druga vještačka sredstva da bi prikrila svoje fizičke nedostatke“, piše Eko i vraća nas na početak ovog teksta, na Bazduljevu konstataciju da će nas današnji svijet samo po greškama (pre)poznati.
Šta onda društvu donose Madona i njen novi album – ikonizaciju slobode, ili ikonizaciju uniforme slobode, bez greške utegnutu u erotski disciplinovan, u-purpuru-rođeni korset? Dokle seže tako generisana sloboda, a gdje počinje robovanje frivolnosti, pitaće se mali čovjek pred kojega se svakodnevno postavlja bjesomučna mogućnost izbora – koji ću identitet danas obući?
