Piše: Milutin Stančić
Novembar je godine ove, ali i one prethodne ostavio tužno sećanje na prkosni spomenik koga nema, u ulici koja danas nosi naziv Ilindenska, nekada Kraljice Marije, nadomak postojećeg Gocetu Delčevu. Posle Cerske bitke, srpska vrhovna komanda je uvidela da će rat potrajati, pa je potrebno što pre popuniti izgubljeni starešinski kadar.
Stoga je donela odluku da se đaci svih škola u Srbiji, koji su dospeli za vojsku kao i oni koji su bili odložili služenje vojske do svršetka školovanja, pozovu na odsluženje vojnog roka i pripreme se za starešine u ratu koji je već besneo najvećom žestinom. Sredinom novembra 1914. godine Đački bataljon „1.300 kaplara“, krenuo je na front. Petnaestog novembra 1914. Vrhovna komada telegrafski proizvodi sve đake – redove skopskog đačkog bataljona u čin kaplara i upućuje ih u operativne jedinice s tim da vrše isključivo boračke dužnosti.
Toga dana, vladala je velika užurbanost u kasarnama đačkih četa koje su se spremale za pokret. Kad je zvuk vojničke trube oglasio zbor, šest đačkih četa spremnih za pokret, postrojilo se pred kasarnama u punoj ratnoj opremi.
Posle poslednjeg i svečanog raporta, bataljon kreće ka železničkoj stanici. Napred komandant, a za njim đačke čete sa vojnom muzikom na čelu. Skoplje je znalo da đaci odlaze na front i nepregledna masa sveta prekrila je trotoare, prozore, balkone, krovove i drveće da isprati đake.
Pri polasku iz kasarne, čete su počele naizmenično da pevaju patriotske pesme. Svaka četa pevala je po jednu pesmu. Iz omladinskih grudi orile se redom pesme: Oj Srbijo, mila mati / Uvek ću te tako zvati, Hej, trubaču, s bujne Drine / Ded, zatrubi zbor / Nek, odjekne Šar-planina, Lovćen, Durmitor, Haj’te, braćo, haj’te, Srbi ustajte / Haj’te, braćo, haj ‘te, svoje ne dajte, Gde je naša Vojvodina? / Živa nam je sahranjena / Al’ ostaše deca njena / Što bi dike ode u vojnike / Što bi škarta osta da se karta.
Đaci pevaju i marširaju kroz Skoplje, a nove kaplarske zvezdice i bajoneti na puškama prelivaju se na suncu. Dušanov most treperi pod čvrstim koracima đaka-kaplara. Iz publike, uz prigušen plač i jecaj, čuju se reči: „Odoše đaci na front, odoše đaci u smrt. Buketi cveća pokvašeni suzama, padaju na nas, i odbijajući se od nas padaju na kaldrmu, tako da su poslednje čete gazile po cveću. Mnogima od nas bio je ovo posmrtni marš!“
Železnička stanica je opkoljena masom sveta koja je došla da isprati đake. Mnogima je to bio rastanak za svagda od svoje rodbine, poznanika, prijatelja i svojih devojaka.
Svima naviru suze na oči, sem đacima – kaplarima koji odlaze u smrt. U Skoplju je tada bilo i mnogo izbeglica iz Severne Srbije. Posle ukrcavanja u furgone, zaglušujući pisak lokomotive oglasio je rastanak đaka-kaplara sa Skopljem – Dušanovim carskim gradom.
Na usputnim stanicama, kuda je voz sa đacima prolazio, velika masa sveta ga dočekivala i ispraćala sa suznim očima, znajući očajno stanje na frontu, jer je neprijatelj već pola Srbije bio zauzeo, i na zauzetoj teritoriji, rušio, palio i ubijao na najvarvarskiji način. I tako, dok svet, koji nas ispraća, tuguje i plače, iz naših vagona se ori pesma, kao da se ide na neko veselje, a ne u smrt.
Za sedište obuke đačkih četa određeno je Skoplje. Obukom je rukovodio potpukovnik Dušan Glišić iz Čačka, veteran balkanskih ratova. (Sahranjen u Kumanovu u porti Crkve Svete Trojice – danas nema tragova groba, spomenika).
Šest četa sa više od 1.300 đaka činilo je Skopski đački bataljon. Prosečna starost bila je 21–24 godine. Najviše đaka je dolazilo sa Beogradskog univerziteta, ali ih je bilo i iz drugih krajeva Srbije i evropskih univerzitetskih centara.
„Sposoban!… – Hvala gospodine pukovniče!“ Odluku srpske vlade da se na front 1914. pošalju golobradi mladići istoričari su ocenili kao: „jedini primer u istoriji sveta, da jedna država šalje na front, isključivo u borbene jedinice, svoj cvet, svoju budućnost, svoju celokupnu intelektualnu omladinu.“
Pukovnik Žerajić obavio je preglede u Skoplju prilikom stupanja. na odsluženje roka: „Bilo je među vama kratkovidih, slabo razvijenih, uzanog još dečačkog grudnog koša. Ali niko ni čuti da bude privremeno, a kamoli stalno nesposoban.“
– Ja sam zdrav gospodine pukovniče, a to što mi nedostaje koji santimetar preko grudi ne znači ništa. Nije važno. Razviću se ja u vojsci. – S početka sam pokušavao da se protivim… Neki čak i prete: – Ako me vi ne primite odoh ja u dobrovoljce, pravo u puk. Na položaj. Tamo nema sad regrutne komisije…
– Šta sam znao da radim. Šinem protestanta onim platnenim metrom po plećima: Sposoban! – Hvala gospodine pukovniče! Podskoči radosno, zgrabi odelo, a nadviruje nad spisak, da ćata slučajno ne zapiše nešto drugo.
Oslobođenje Skoplja, ulicom Adema Demaćija: Aljbin Kurti protiv Druge makedonske udarne brigade
Spomenik Đačkom bataljonu u Skoplju, samo kroz sećanja živi, i kroz ovu reč, objavu, odglas, glasnog mi ćutanja, kroz šipražje, i slojeve skrivenosti našeg doba, naših dana. Srušen od Bugara u Drugom svetskom ratu. Skrhanih snova, pogubljenih magnovenja, osluškujem šapat davnina, i korak pogubljen, zastao, u mestu.
U parku kod fontane nadomak stadiona, danas je tu spomenik Goce Delčevu, kao nova simbolika, silna semantika današnjeg trena. Kako samo drugačije danas izgleda Skoplje, i koliko nestvarno deluju ove slike, priče, epovi, i podvizi ljudi, kojih danas nema, niti sećanja o njima. Silazim niz stepenike u parku, idem ka aktuelnom spomeniku, a zamišljam stari.
Novi su znakovi (pored puta). Graja dece u vrtu punom cveća, radost na licima majki. Ostala je nesačuvana uspomena na heroje, zaborav je pokrio ove divove, i spomen(ik) njima zatrpan prašinom i vremenom. Naokolo kuće naselja Debar mahale upotpunjuju sliku arhitektonskih rešenja i pečata moćne estetike u građevinarstvu doba Kraljevine Jugoslavije između dva svetska rata. Lepotica do lepotice, i na starim oronulim kućama vidljiv je sjaj negdašnji.
Kao pod zlatnim uivičenim krošnjama drveća stoji trag jednog doba i okvir jedne epohe.
Novembar 2014.
Izvor: Milutin Stančić: Zapisi iz Makedonije, Službeni glasnik: Beograd, 2023, str.103-105.
