Piše: Goran Komar
Tako je i Crna Gora kao najmanja državna formacija sebe pribrajala srpskom korpusu. Javne deklaracije Crnogoraca i njihovih vladara tokom 17. i 18. vijeka jasnije su nego drugih djelova srpskog naroda.
Čitava stradalna istorija srpskog naroda obilježena je trudom za narodnim jedinstvom. Po prilici, svakako, okupljanjem u jednom državnom okrilju kada god su narodni prvaci uočili mogućnosti da najprije sopstvenom žrtvom zadobiju slobodu, ma uz podršku stranih političkih činilaca. Misli se, svakako, političku slobodu i izraz narodnih težnji u svojoj srpskoj državi. Takav je politički pokret predvodio sveti patrijarh Jovan (Kantul) na prelomu 16. i 17. vijeka. I on mu je žrtvovao sopstveni život. Okovan Osmanskim carstvom naš narod je našao malo prilika za opštenarodne ustanke kakav je Jovanov i mitropolita Visariona hercegovačkog i vojvode Grdana, ali nikada, ni u jednom istorijskom udesu koji je težio genocidnim zatiranjima Srba (17. vijek, oblasti oko Mileševe), nije se taj narod pokolebao u jednom: crkvenom jedinstvu kome je sjedište sveta pećka matica crkva. Kada su Srbi 1597. pisali papi u Rim, svoju narodnu pametarnicu sastavili su pobrajanjem svih svojih dinastija uključujući zetske i crnogorske. I kazujući da od svih njih nemaju ostatka koji bi bio njihovim legitimnim predvoditeljem i predstavnikom. Zato traže stranca. I mitropolit Visarion čijim ćemo riječima otvoriti ovaj kratki pregled, zagovarao je takav stav. Predstavnik kuće Bolica na čelo Crne Gore. Bila je ta zemlja otvorena za mletački protektorat i u tome se kretala za Bokom koja je svoje opštine ostvarila još od 1423. godine. U njoj su se mogla javiti različita mišljenja i pogledi u odnosu na tačku oslona i visokog protektorata. Ali, nikada u njenoj istoriji nije dovedena u pitanje organska veza sa Srpskom crkvom i njezinim središtima, među kojima je najpoznatije i najčešće pominjano pećko.
Još jednom ponavljam. Čitavi središnji Balkan, njegovo nerazmrsivo klupko sadjeveno od starog, predhrišćanskog i mlađeg, srednjovjekovnog elementa, naprosto je osjenjen srpskim narodnim imenom. Najveći dio tog klupka je upravo tim opštim imenom ubilježen u državnim hartijama. Čak je to ime nosilo prvenstvo i naznačilo se kao jedina etnička odrednica u titulaturama vladara. Među njima je bilo i rimokatolika.
Tako je i Crna Gora kao najmanja državna formacija sebe pribrajala srpskom korpusu. Može se reći da su javne deklaracije Crnogoraca i njihovih vladara tokom 17. i 18. vijeka u tom dijelu jasnije nego drugih djelova srpskog naroda. Možda je najupečatljivija izjava crnogorskog zbora data providuru Bolduu 1756. godine:
„… Presvijetli i preuzvišeni gospodine sopra providur Đustinu Boldu. Ne možemo ostavit, ako nije naš put s ovijem uzrokom dojaviti se ovom našom u koju spominjem vašu proklamu, koju ste dali suditima Principovima, a od te iste poslali Sorii veziru na Bosnu, ne samo tu no i druge mnoge koji su nama u ruke došle, budući ako i podižete na nas Turke, i sa svijem radite da nas izgubite, kako isti Turci nama kažu, a to i sami očima našima vidimo, kako svjedoči ista vaša proklama u koju bezčasnim imenom spominjete i nazivate nemirnim ljudima i dušmanima. A osobito od roda lupeškoga pakosnici i bezvjerno bezakonici i izdajnici Porte otomanske. Onde vaše gospodstvo rasudite i vidite jeste li pravo pisali, budući mi pravoslavne vjere hristijanske i zakona Svete Crkve istočne, a roda časna i sveta slaveno-srbskago od kojega su proishodili Sveti cari srbski i hercezi crnogorski, ravno tako patrijarsi i arhijereji, sveštenici i pošteni ljudi, glavari i oficiri, od kojih je od postanja i dan današnji nahodi u službi prevedre Republike venecijanske, koja republika u takvom poštenju sadržava danih miliciju i samu kasu njima predadu, od koje se naše u koje vrijeme i još nikakav nije se našao nevjeran“.
Tokom 1689. godine mitropolit crnogorski Visarion (Borilović), Paštrović po majci, učinio je svojeručni zapis koji sam i ranije objavljivao. On kazuje da je određena knjiga „mene smerena arhiejereja cetinjskoga Visariona“. Kako mu je prenesena od mjesta Skadra u naznačenoj godini, a to mu je pričinilo veliku i neopisivu radost. O okolnostima pomjeranja i prenošenja knjige, govori crnogorski mitropolit kako je carska armija prišla Kosovu i protjerala Turke i kako je prišla do velike crkve Doma Spasova u Peći koju opisuje na ovaj način: „…arhiepiskopija opšte obitelji i presvijetlo sunce koje sija i luče ispušta po svoj zemlji srpskoj“. U vrijeme turskog udara koji je nanio velike štete ovoj svetoj obitelji, knjiga je prenesena u Skadar. Odatle je stigla u ruke vladike Visariona.
U doba ovog vladike dogodio se dolazak na Cetinje srpskog patrijarha Arsenija III Čarnojevića. Evo šta o toj posjeti kazuju zapisi:
„Da se zna kako božijom milošću u manastir sveti zvani Cetinje, dođe preosvešteni patrijarh pećki kir Arsenije, pri mitropolitu Visarionu crnogorskom i pri igumanu Savi jeromonahu i klisijarhu Todoru i sa bratstvom. I ja grešni iguman Vasilije jeromonah od manastira Dobrilovine tada priđoh s tim starijem na Cetinje i tada dade mi njeove svetinje pisani na duhovno ispovjedanije na Crnu Goru i na primorje i na plemena koja tko hoće ispovjediti se u ljeto 1689“. Kazuje se kako je patrijarh prišao sa svoja četiri kaluđera: hadžija Vasilije jeromonah, arhiđakon Danilo i Vikentije i Atanasije daskal i kako su stajali četiri dana na Cetinju i preko Cuca se vratili u Nikšić.
U Kninskom polju, u staroj štampanoj knjizi, sačuvan je zapis koji sjeća na posjetu patrijarha:
„Vasilije proiguman i jeromonah došao je 7199 godine u Risan s pisanijem patrijarha ćir Arsenija pećkog poradi ispovijesti. I te godine dolazio je sveti stari do manastira Cetinja, i otud se vratio u Peć u patrijaršiju mjeseca novembra četvrti dan“.
U crkvi Sv. Velikomučenice Varvare u hercegnovskom selu Mokrine, čuva se antimins patrijarha srpskog kir Arsenija. Ovaj predmet sačuvan je u crkvi i pored namjere da se uništi. Za njegovo spašavanje zaslužni su gospođa Marija Prlain i gospodin Nikola Gojković. Evo šta piše:
„Božanstveni i svešteni oltar Gospoda Boga i Spasa našeg Isusa Hrista osvešten blagodaću svesvetoga Duha; rukodejstva že i blagosloven preosveštenim gospodinom ocem Arsenijem Črnojevićem pravoslavnim arhiepiskopom pećkim, patrijarh že srpskim i bugarskim i pročim pravoslavnim va istočne crkve grčkoga zakona pri vlašću svesvetlejšago ćesara rimskog Leopolda prvog, u ljeto od Roždestva 1692“.
Na prepisu pisma patrijarha Arsenija Crnogorcima, postojali su zapisi učinjeni u Boki od tamošnjeg srpskog pravoslavnog sveštenstva:
„Ovo prepisa iz pisma patrijarhova ja grešni pop Vuko u Kotor. Da tko što ne pomisli drugo, i bi nastojnik ovi za ovo pisanije kapetan Niko Mižević iz Luštice, u ljeto od Roždestva Hristova 1692, maja 30. u Kotor“.
Srpski patrijarh je na Cetinje gledao kao na svoj zavičaj. Godine 1682. učinio je zapis o poklonu jedne knjige cetinjskom manastiru:
„… i priložih ovu dušespasiteljnuju knjigu, Minej mjeseca fervara, svetoj crkvi cetinjskoj, hramu Roždestva Presvete Bogorodice. I tko je oduzme od ove svete crkve, da bude proklet i svezan, i da mu bude suparnica Presveta Bogorodica na strašnom sudu, i neka služi više rečenoj crkvi vjerno i nelicemjerno do izdihanija svojeg. I podpisah svojom rukom u ljeto od Roždestva Hristova 1682“.
Izvor: Stanje Stvari
