Izdavačka kuća „Grčko-latinski kabinet“ započela je svoj rad kao svojevrsna avantura, objavivši 1991. godine rečnik starogrčkog jezika u tiražu od 50.000 primeraka. Tržište je ubrzo doživelo slom, a rečnik se prodavao čitavih deset godina, ali se ta odluka pokazala dalekovidom. Danas ova izdavačka kuća objavljuje jedinstvene knjige u malim tiražima, a čitaoci su jednoglasni u oceni da je svako novo izdanje – pravi dragulj. Zašto je ovaj projekat od samog početka bio nekomercijalan, kakvu je ulogu u istoriji Rusije imalo uništavanje klasičnih gimnazija i zbog čega izdavač danas, u doba veštačke inteligencije, pokreće „Biblioteku GLK“ sa delima Euklida i Njutna u originalu, kao i o poetskoj ediciji „Za malobrojne“, koja je neočekivano dobila novi život u prozi — u intervjuu za portal „Bogoslov.ru“ govori osnivač izdavačke kuće, doktor filosofskih nauka, kandidat filoloških nauka, profesor i član Ekspertskog saveta Više atestacione komisije pri Ministarstvu prosvete i nauke Ruske Federacije za teologiju, Jurij Anatoljevič Šičalin.
— Jurije Anatoljeviču, Vi ste početkom devedesetih godina registrovali „Grčko-latinski kabinet“, jer ste dugo nosili u sebi izdavački projekat iz oblasti klasične filologije. Recite nam šta je, po Vašoj zamisli, ulazilo u korpus knjiga tog projekta? U kojoj meri je on do danas ostvaren?
— Od sredine sedamdesetih godina predavao sam grčki i latinski jezik na Filološkom fakultetu Moskovskog univerziteta, koji sam završio 1974. godine na Katedri za klasičnu filologiju. Za opšte uvodne kurseve elementarnog latinskog jezika, ali i za nastavu sa studentima klasičnog odseka, korišćen je udžbenik V. I. Mirošenkove i N. A. Fjodorova, opremljen manjom hrestomatijom. Nastava grčkog jezika na klasičnom odseku odvijala se na osnovu umnoženih tekstova istočnonemačkog zbornika veštačkih nastavnih tekstova, čuvenog Volfa: te tekstove smo iskoristili i u našem udžbeniku grčkog, koji je više puta preštampavan. Gramatika se uglavnom izučavala po udžbeniku Sergeja Ivanoviča Soboljevskog, koji je takođe sadržao manju hrestomatiju; korišćen je i veoma sažet i praktičan udžbenik Aleksandra Nikolajeviča Popova, bez hrestomatije, koji smo takođe u svoje vreme objavili. U vidokrugu studenata klasičnog odseka nalazila su se i predrevolucionarna komentarisana pomagala za gimnazije, posvećena latinskim i grčkim autorima, pretežno klasičnog perioda. Sve je to omogućavalo da univerzitetski studenti klasične filologije već do kraja prve godine čitaju u originalu početak Cezarovog dela De bello Gallico, nekoliko stranica Cicerona, nekoliko pesama Katula, odlomke iz Ovidija i početak Ksenofontove Anabase. To je, u načelu, omogućavalo dalje upoznavanje sa grčkim i latinskim autorima i, uz dovoljno truda, dostizanje do kraja studija nivoa ruskih gimnazijalaca s kraja XIX i početka XX veka, koji su na univerzitet dolazili sa takvim znanjem, uz poznavanje dva-tri strana jezika i solidnu matematičku pripremu. Međutim, o tome da se čak ni po završetku univerziteta može slobodno snalaziti u originalnim tekstovima iz istorije antičke književnosti i filosofije — a da ne govorimo o bogoslovlju — kod sovjetskih studenata nije moglo biti ni reči. Tim pre je bilo teško, počevši od nule u učenju drevnih jezika, za pet godina temeljno upoznati istoriju proučavanja antičkih autora, njihove izdavače i izdanja, kao i svu onu učenost kojom mora raspolagati dobar stručnjak za klasičnu filologiju.
Predstavu o svemu tome filolog-klasičar, tek svršeni učenik sovjetske srednje škole, trebalo je da stekne već na prvoj godini studija. S. I. Radcig, profesor Moskovske katedre za klasičnu filologiju, a u periodu 1942–1949. godine i njen rukovodilac, napisao je priručnik za klasične filologe pod naslovom „Uvod u klasičnu filologiju“. Knjiga je objavljena 1965. godine. U predgovoru autor izražava blagodarnost „prijateljima i kolegama“ koji su mu pomogli delom ili savetom pri pripremi rukopisa, posebno izdvajajući petrogradskog profesora, izuzetnog klasičnog filologa Aristidu Ivanoviču Dovaturu (jedinog saradnika pomenutog po imenu), koji je pročitao „ceo rukopis knjige“ i podelio svoje primedbe. Mislim da ova knjiga od preko pet stotina stranica nije imala mnogo čitalaca koji su je u celini savladali, uključujući i studente koji su po njoj polagali ispit na prvoj godini — u vreme kada se većina njih tek prvi put susretala sa grčkim pismom.
Međutim, „Uvod u klasičnu filologiju“ predstavlja veoma zahtevan i izuzetno značajan kurs ne samo za filologa-klasičara, već i za svakog ko se bavi društveno-humanističkim naukama, jer on, u suštini, uvodi u istoriju evropske civilizacije — i to u samo njeno središte, u istoriju njenog obrazovanja. Teškoća u savladavanju ovog kursa ne proizlazi samo iz nedovoljne jezičke pripremljenosti studenata filologije, istorije ili filosofije, već i iz načelnog nedostatka opšteg obrazovanja kod svršenih studenata sovjetskog univerziteta — one kulturne širine koja je nekada krasila univerzitetske diplomce u Rusiji pre revolucije 1917. godine, kada su na univerzitet mogli stupiti samo oni koji su završili klasičnu gimnaziju. Proučavanje drevnih jezika u klasičnoj gimnaziji darivalo je učenicima onu plemenitu skladnost uma i srca, u kojoj se mnogo toga — pa i ono najvažnije —, kako se kaže, „nosi u vazduhu“. Nasuprot tome, kod humaniste bez klasičnog obrazovanja u srednjoj školi, u „vazduhu“ obično kruži nešto što ima vrlo malo veze sa istinskom kulturom i obrazovanjem, a kamoli sa ukusom. Zato, što sam dublje ulazio u svoju struku — klasičnu filologiju — sve više sam osećao potrebu da prevaziđem taj jaz između elementarnih kurseva drevnih jezika i kursa istorije klasične filologije, koji od studenata zahteva visok stepen pripremljenosti i razumevanja. Bez toga je nemoguće čak i naslutiti kako se, u određenoj fazi razvoja jedne zemlje, u njenom „vazduhu“ pojavljuje ono što nazivamo opštom kulturom — koja obuhvata ne samo obrazovanje, nego i odgovarajuće vaspitanje.
U „Uvodu“ prof. Radciga vaspitanju i obrazovanju u antici posvećeno je poslednje, osamnaesto poglavlje. U njemu se pominje Verner Jeger, čija je „Paideja“, razume se, bila u mom vidokrugu kako u vreme mog predavanja na Moskovskom univerzitetu, tako i kasnije, kada je ušla u izdavački plan „Grčko-latinskog kabineta“. Pored toga, smatrao sam korisnim da se prevede „Istorija vaspitanja u antici“ Anri-Irinea Marua, što je takođe i ostvareno, kao i knjiga Ilze Ado „Slobodne umetnosti i filosofija u antičkoj misli“, koja se u mnogim stavovima razilazila sa Maruom, ali pritom nije umanjivala vrednost njegovog dela, već ga je značajno dopunjavala.
U celini, smatram da se ovaj pomalo teorijski (da ne kažem maštoviti) pristup izdavačkom programu, koji je trebalo da obuhvati knjige iz osnovnih disciplina klasične filologije (nešto poput višetomnog „Priručnika za nauku o klasičnoj starini“ Ivana fon Milera), nije mogao ostvariti u praksi. On je proizlazio iz oskudice nastavnih materijala sa kojom su se filolozi-klasičari neprestano suočavali tokom petogodišnjeg školovanja, kao i iz prirodne težnje da se ta oskudica prevaziđe. Pri tome, kako sam već negde napisao, nisam imao izrazite izdavačke ambicije, te „Grčko-latinski kabinet“ nikada nije bio prevashodno izdavački projekat. Rad smo započeli organizovanjem kurseva drevnih jezika, i ta delatnost je u početnoj fazi bila očigledno najvažnija. Tako su kod nas dolazili da uče studenti svih fakulteta Moskovskog univerziteta, jer kakvo je to univerzitetsko obrazovanje bez drevnih jezika; dolazili su studenti fizike, muzičke akademije, bibliotekari, da i ne govorimo o filolozima, istoričarima i drugima. Za tu nastavu bili su potrebni udžbenici, te smo, pored već pomenutih Vulfa i Popova, objavili i udžbenik grčkog jezika Andreja Česlavoviča Kožarževskog, kao i „Grčko-ruski rečnik“ Aleksandra Dmitrijeviča Vajsmana. Ipak, „Grčko-latinski kabinet“ je imao — i ima — izvesne stalne smernice, među kojima su dve najvažnije: izdavanje udžbenika, kao i preglednih i priručnih dela iz antičke filosofije, grčke i latinske klasične književnosti, ali i iz hrišćanske književnosti i patrističke filosofije.
— U čemu, po Vašem mišljenju, leži glavna greška ili gubitak u odnosu prema antičkom nasleđu u sovjetskom i postsovjetskom periodu? Da li je to u poslednjih 30 godina uspelo da se nadoknadi ili prevaziđe?
Priznajem, ne razumem najbolje šta podrazumevate pod „greškom“ i „gubitkom“ u odnosu prema antičkom nasleđu u Rusiji. U Rusiji su uvek postojale različite snage koje su sasvim svesno težile ili njenom jačanju ili njenom slabljenju. Svi revolucionarni procesi koji su se odvijali u Rusiji od sredine XIX veka imali su izrazito antiruski karakter i završili su se revolucijom 1917. godine, čiji su vođi — Trocki i Lenjin, kao i mnogi drugi delatnici, naročito u oblasti obrazovanja, poput Lunačarskog, Krupske i drugih — stekli dobro srednje, gimnazijsko obrazovanje i stoga su razumeli njegovu snagu. Drugim rečima, bili su svesni da je upravo univerzitetsko obrazovanje utemeljeno na klasičnoj gimnaziji omogućilo izuzetan naučni i opštekulturni uzlet zemlje, koji je dodatno bio podržan razvojem crkvenog obrazovanja i nauke u vreme svetog Filareta Moskovskog. Gimnazijsko obrazovanje dostiglo je visok nivo za vreme ministra narodne prosvete Sergeja Semjonoviča Uvarova (1833–1849), klasičnog filologa koji je dobro razumeo značaj pravoslavlja, kao i samodržavlja i narodnosti za razvoj Rusije.
Nataša Vujisić Živković: Stranputice akreditacije (2) – tajni program obrazovanja defektologa
Rusija u snažnom usponu krajem XIX veka bila je nesumnjivi lider i u Evropi i u svetu, o čemu jasno svedoči Svetska izložba u Parizu 1900. godine: Rusija je na njoj imala najreprezentativniju izložbu, koja je u značajnoj meri izmenila izgled Pariza. Sećanje na to očuvano je do danas, između ostalog i zahvaljujući mostu Aleksandra III, čija je izgradnja, koja je trajala svega tri godine, okončana upravo povodom otvaranja izložbe.
Ovo jačanje Rusije nije moglo da ne izazove reakciju antiruskih snaga, kako van zemlje tako i u njoj; revolucionari su, naročito, vodili razornu delatnost na univerzitetima. U samom jeku te borbe nastojao je da zaštiti univerzitet filolog-klasičar, ministar narodne prosvete Ruske imperije u godinama 1908–1910, Aleksandar Nikolajevič Švarc, koji se odlučno protivio pretvaranju univerziteta u politički klub ili revolucionarni kružok. Švarca je pozvao da uđe u sastav vlade Petar Arkadjevič Stolipin, koji je neposredno povezivao mogućnost daljeg uspešnog razvoja Rusije sa reformom obrazovanja i oslobađanjem univerziteta od svake, kako je govorio, „nečisti“. Uzgred, vredi podsetiti da je učenik Aleksandra Nikolajeviča Švarca bio Sergej Ivanovič Sobolevski, po čijem su rukopisu memoari njegovog učitelja objavljeni u Grčko-latinskom kabinetu 1994. godine; izdanje je priredio Kiril Aleksejevič Vah, današnji direktor izdavačke kuće Pravoslavnog svetotihonovskog univerziteta.
No, kao što je blagostanje Rusije bilo povezano sa dobro uređenim obrazovanjem, tako je i razaranje obrazovnog sistema očigledno vodilo ka slabljenju i propasti zemlje. Zato Lenjin 1918. godine ukida klasične gimnazije, i kao posledica toga, kao i drugih eksperimenata, Sovjetska Rusija se do početka tridesetih godina — tek što je izbegla latinizaciju ruskog pisma (koju je Staljin zabranio 1930. godine) — našla bez kvalitetne škole sa njenom raznovrsnom disciplinarnom strukturom, uključujući i nastavu istorije, za čiji je povratak u škole doneta posebna odluka Centralnog komiteta komunističke partije 1934. godine. Novo suprotstavljanje sa Nemačkom podstaklo je Staljina da se posebno posveti školstvu (pre svega vojnim učilištima) i da za narodnog komesara prosvete RSFSR postavi Vladimira Petroviča Potemkina, koji je u školu vratio niz obeležja predrevolucionarne gimnazije (i sam Potemkin bio je svršeni đak Tverske klasične gimnazije). Potemkin je preminuo 1946. godine, ali se sovjetska škola još izvesno vreme razvijala u pravcu koji je on postavio, pa je 1948. godine u pojedinim školama ponovo uveden latinski jezik, koji je ubrzo zatim, već u vreme Hruščova, ponovo ukinut.
Podsećam na ove poznate činjenice da bih naglasio da, kada je reč o klasičnoj filologiji i klasičnom obrazovanju, ne govorimo o nekakvom manje ili više ispravnom doživljaju davno iščezle i, navodno, nikome više potrebne grčko-rimske starine, jer ti prikazi mogu biti različiti, menjati se i odražavati razne naučne i političke tokove; reč je, zapravo, o razumevanju (ili nerazumevanju) uloge klasične učenosti, klasičnog obrazovanja i nauke u samom postojanju onih zemalja i naroda koji su na ovaj ili onaj način uključeni u evropsku civilizaciju. Jelini su otkrili jedan poseban pogled na stvarnost, na svet u celini, i taj pogled — prvi i jedinstveni — zadobio je planetarnu rasprostranjenost. To ne znači da ne postoje drugi pogledi na svet ili da su oni manje vredni; već samo da je, za uspešno postojanje i razvoj onih zemalja i naroda koji su povezani sa evropskom civilizacijom (a takve su danas sve razvijene zemlje), neophodno uzeti u obzir tu povezanost, razumeti kakve prednosti ona donosi i pronaći načine da se te prednosti upotrebe na sopstvenom, svakom narodu svojstvenom putu. To je od presudne važnosti kako bi se zauzelo dostojno mesto u savremenom višepolarnom svetu. Upravo takvo razumevanje omogućava da pravilno sagledamo i sebe same, kao i svoje saveznike i protivnike. I naši partneri to vrlo dobro razumeju.
Upečatljiv primer za to je Kina, koja je usvojila i razvija ne samo temeljnu evropsku nauku i tehnologiju, nego i evropski sport, muziku, filosofiju i književnost; izučava grčki i latinski jezik i na toj osnovi razvija sopstvena istraživanja antike i vizantologije, proučava istoriju hrišćanstva. Ovom temom se odavno bavim i danas svoja saznanja o drevnim jezicima u Kini dopunjujem uz pomoć sistema DeepSeek. Ta izuzetna kineska veštačka inteligencija, sumirajući prikupljene podatke, ističe: „Interesovanje za antiku i Vizantiju u Kini je u porastu. To se ogleda kako u akademskim istraživanjima, tako i u sve većem broju onih koji žele da izučavaju latinski jezik… Latinski se ne predaje samo kao mrtav jezik, već kao ključ za zapadnu kulturu, istoriju, pravo, pa čak i medicinu. Posebno je značajno što postoje i besplatni kursevi dostupni svima zainteresovanima… Starogrčki jezik takođe je dostupan za izučavanje, najmanje na univerzitetskom nivou… Proučavanje antičkog nasleđa u Kini danas predstavlja dinamičnu oblast koja spaja temeljna naučna istraživanja (naročito u oblasti vizantologije i arheologije) sa aktivnom popularizacijom znanja kroz obrazovanje i muzejske projekte… Interesovanje za latinski, starogrčki i istoriju antike u Kini veoma je veliko i nastavlja da raste… Može se sa sigurnošću reći da u Kini postoji duboka i kontinuirana tradicija proučavanja hrišćanstva kao istorijskog i kulturnog fenomena. Latinski i grčki jezik u tome imaju središnje mesto, ne kao apstraktni ‘drevni jezici’, već kao živo sredstvo pristupa izvorima hrišćanske misli i liturgijske tradicije. Ta tradicija, koju su započeli misionari pre više vekova, danas se nastavlja na vodećim univerzitetima zemlje… Sve to čini deo šireg procesa sagledavanja sopstvenog mesta u globalnoj istoriji i dijaloga sa drugim velikim civilizacijama prošlosti“ (DeepSeek, 19. mart 2026).
I u našoj zemlji odnos prema klasičnoj tradiciji predstavlja pouzdan pokazatelj koji omogućava da se razluče zdrava i pogubna usmerenja i ciljevi pojedinih istorijskih i savremenih delatnika. Navešću nekoliko primera iz onoga o čemu je već bilo reči u vezi sa Rusijom.
Grof Sergej Semjonovič Uvarov i sveti Filaret Moskovski, koji su sjedinili klasičnu filologiju i pravoslavlje, pravilno su pristupali pitanju kakvo je obrazovanje korisno za Rusiju i svojim delovanjem doprineli njenom procvatu; revolucionari, koji su nastojali da razore već izgrađen i uspešan obrazovni sistem i, došavši na vlast, zaista ga razorili, naneli su Rusiji veliku štetu i teške posledice; sovjetski delatnici, koji su težili da na razne načine prekinu vezu Rusije sa njenom istorijom (između ostalog i pokušajem da zamene rusko pismo latinicom) i da decu odviknu od sistematičnog učenja, takođe su se bavili delatnošću očigledno štetnom za zemlju; nastojanje da se obnovi kvalitetno srednje školstvo i u njega vrate pojedina obeležja dorevolucionarne klasične gimnazije (na primer, jaka nastava matematike i latinskog jezika) nesumnjivo je bilo pozitivno i izazivalo je osećanje blagodarnosti kod onih koji su tada učili: sva nostalgična sećanja na dobru sovjetsku školu vezana su upravo za takvo usmerenje.
Ovo moje razmatranje može se primeniti i na novije, ništa manje jasne primere. Dozvola za osnivanje raznih vrsta privatnih škola (uključujući i klasične gimnazije) i njihova finansijska podrška od strane države predstavljaju ispravan i koristan korak za Rusiju; razvoj duhovnih škola i uvođenje, od strane države zvanično priznate, naučne oblasti „teologija“ takođe dovode do značajnog podizanja opšteg obrazovnog nivoa u zemlji i jačanja uloge klasičnog obrazovanja; dok je preuređenje čitavog sistema visokog obrazovanja po zapadnoevropskom obrascu štetan, skup i besmislen poduhvat, koji je pritom imao i antiruske političke ciljeve i ni na koji način nije bio povezan sa istinskom brigom za razvoj obrazovanja u postsovjetskoj Rusiji.
Kavčić uoči početka nove školske godine: Urušavanje obrazovanja je urušavanje nacije i države
— Može li se izdavaštvo „Grčko-latinskog kabineta“ smatrati uspešnim komercijalnim projektom? Ili je reč o nekomercijalnom poduhvatu? Na početku rada objavili ste Vajsmanov rečnik u tiražu od 50.000 primeraka, neposredno pre sloma tržišta. Molimo Vas da nam ispričate tu priču.
Izdavačka kuća Grčko-latinskog kabineta je nekomercijalni projekat, jer cilj njegovog rada nije sticanje dobiti, već rešavanje konkretnih zadataka povezanih sa naučnim i obrazovnim radom. Tako je i Vajsmanov rečnik objavljen ne zato što je obećavao najveću zaradu, nego zato što je za nastavu bio potreban kompaktan (za razliku od Dvoreckovog) i zaista upotrebljiv rečnik — a upravo takvo je bilo peto izdanje Vajsmanovog rečnika, koji se praktično koristio u ruskim klasičnim gimnazijama i na univerzitetima. Sam autor ističe njegovu „prevashodno nastavnu svrhu“: rečnik omogućava čitanje onih pisaca „koji se najčešće čitaju u našim gimnazijama i višim školama“. Gimnazija 1991. godine kod nas gotovo da nije bilo, a nekoliko katedri na kojima se izučavao grčki jezik nisu mogle obezbediti plasman velikog tiraža; ali su postojali kursevi na kojima su grčki jezik sa oduševljenjem izučavali mladi ljudi, a direktor izdavačke kuće „Progres“ Aleksandar Konstantinovič Aveličev, sa kojim sam se poznavao još sa Moskovskog univerziteta, obećao je pomoć oko štampanja. Postojao je i jedan veoma praktičan razlog: ako se već ukazala mogućnost da se odštampa potreban rečnik — treba je iskoristiti, a šta će biti sutra, videćemo sutra. Sa takvim polazištem ne ulazi se u komercijalne proračune, a uostalom, početkom devedesetih niko nije ni umeo da ozbiljno analizira izdavačko tržište. Računica je bila jednostavna: rečnik nam je potreban; a 50.000 primeraka i nije neki ogroman tiraž — važili smo za narod koji mnogo čita, pa nas ni tiraž od 500.000 ne bi iznenadio; a o tome da za starogrčki postoji veliko interesovanje mogli smo suditi po našim kursevima.
Nekoliko izdanja doživeo je udžbenik istorije filosofije „Zapad — Rusija — Istok“, koji je priredila Neli Vasiljevna Motrošilova Neli Vasiljevne Motrošilove, koji je postao osnovni udžbenik istorije filosofije na Moskovskom državnom institutu međunarodnih odnosa. Ovde bih želeo da dodam jednu napomenu. Bio sam ne samo izdavač ovog udžbenika, nego i autor odeljka posvećenog grčkoj filosofiji, te mi on nije bio zanimljiv samo kao komercijalni projekat — iako je ovo izdanje bilo veoma uspešno — nego i po svome sadržaju. I neka druga izdanja odražavala su moja naučna interesovanja i sklonosti. Tako smo, na primer, uporedo sa Vajsmanovim rečnikom, 1991. godine objavili i kraću studiju „Plotin, ili jednostavnost pogleda“ profesora Pjera Adoa, sa Kolež de Frans, čija sam dela visoko cenio i sa kojim sam se lično upoznao 1989. godine: upravo to je bio jedini razlog za objavljivanje ove knjige, štampane sa autorovim predgovorom ruskom prevodu i, opet, u veoma velikom tiražu.
— Koje tiraže danas štampate? Kako planirate tiraž pojedinih izdanja?
Od sto do hiljadu primeraka, uz doštampavanje po potrebi.
— Da li danas postoje neke „proizvodne“ teškoće u izdavanju klasične literature? Na primer, devedesetih nije bilo grčkih fontova — sa kakvim se izazovima danas susrećete?
Mislim da suštinskih teškoća više nema; glavni izazov leži u prelomu udžbenika za drevne jezike — potrebno je izvorni tekst i raznovrsni komentarski materijal rasporediti tako da se mogu što preglednije i smisleno čitati u okviru jedne stranice. Za to je neophodno da prelamač razume tekst koji obrađuje, što je nemoguće (ili bar veoma teško) bez poznavanja grčkog i latinskog jezika. Taj posao u poslednje vreme preuzima jeromonah Tihon (Zimin), po obrazovanju filolog-klasičar i predavač Moskovske duhovne akademije.
— Nedavno pokrenuta edicija „Za malobrojne“ deluje kao iskorak izvan okvira udžbeničkih i naučnih izdanja. Recite nam nešto o tom pravcu rada izdavaštva i zašto Vam je on posebno blizak.
Naziv serije upućuje na Horacija, koji u „Satirama“ (I 10, 72–74) savetuje pesnika da češće briše napisano i unosi ispravke, ako želi da ga čitaju i ponovo čitaju, zadovoljavajući se pritom malim brojem čitalaca (contentus paucis lectoribus), među kojima su Mecena, Vergilije i drugi istinski poznavaoci i ljubitelji poezije: upravo njihovom sudu treba poklanjati pažnju i radi njihovog odobravanja vredi se potruditi.
„Za malobrojne“ (Für wenige) zvao se i pesnički zbornik koji je Vasilij Andrejevič Žukovski objavio 1818. godine u tiražu od 30 primeraka; bio je namenjen budućoj carici Aleksandri Fjodorovnoj (čiji je Žukovski bio vaspitač), članovima carske porodice i najbližim pesnikovim prijateljima.
Naša serija „Za malobrojne“ okuplja malobrojne autore koji su prihvatili predloženi format (manje, slobodno ilustrovane sveske stihova), ili podržali neku zajedničku temu za razmišljanje i rad (na primer, pokušaj pisanja silabičkih stihova), ili su jednostavno poželeli da učestvuju u ovoj zamisli Grčko-latinskog kabineta, kao što su to učinili iguman Pajsije (Savosin), Aleksej Ljubžin i Viktor Šestopal — kao što vidite, takvih autora zaista nije mnogo.
Ali naziv ove edicije odnosi se i na malobrojne čitaoce koji su, iz nekih teško objašnjivih pobuda, odlučili da se s njom upoznaju… Pesničke knjige u okviru edicije izlazile su od 2008. do 2014. godine, nakon čega se učinilo da je ona ugašena. Međutim, 2024. godine Jelena Fjodorovna Šičalina objavila je u njoj prozno delo — zbirku povesti i pripovedaka „Povratak kući“; 2025. godine usledila je još jedna zbirka „Prolaznost“, kao i roman „Zaboravljeni dom“. Danas, 2026. godine, već pouzdano znamo da ova proza ima svoje čitaoce: objavljene pripovetke, povesti i roman naišli su kod tih malobrojnih čitalaca na veoma topao prijem, iskreno saosećanje i nesumnjivo razumevanje. Upravo radi tih malobrojnih nastavićemo da razvijamo ovu ediciju, u kojoj će se ubuduće objavljivati ne samo poezija nego i proza: ove godine pripremamo za štampu novu zbirku pripovedaka Jelene Fjodorovne Šičaline „Drugi pogled“, kao i, možda, i jedan pesnički zbornik.
— Izdavaštvo „Grčko-latinskog kabineta“ objavljuje i prevode stranih istraživača. Kako birate knjige za prevođenje? Kako odlučujete šta je u datom trenutku najpotrebnije čitaocima?
Već smo govorili da objavljivanje knjiga iz istorije obrazovanja (Jeger, Maru, I. Ado), kao i fundamentalnih priručnika (fon Albreht, Moreskini, Noreli, Dilite, kojima treba pridodati i „Grčku filosofiju“ koju je uredila Monik Kanto-Sperber), odražava osnovno usmerenje našeg rada. Uzgred napomenimo da se u upravo pomenutoj „Grčkoj filosofiji“, kao i u „Rimskoj književnosti“ fon Albrehta, paganska i hrišćanska tradicija ne suprotstavljaju jedna drugoj, već se sagledavaju u okviru zajedničkog civilizacijskog toka, što je veoma važno za pravilno razumevanje obe tradicije. Tome doprinosi i činjenica da izlaganje rimske književnosti kod fon Albrehta doseže do Boetija, dok se prikaz grčke filosofije završava Plitonom: time se značajno proširuje intelektualni horizont čitaoca, što je stalno načelo pri izboru knjiga za prevođenje.
Trenutno pripremamo prevod „Istorije filologije“ Vilamovica (1921) — i to je, u suštini, u skladu sa našim osnovnim interesovanjem. Ovu knjigu sam odavno želeo da prevedem; ali smo se njome ozbiljno pozabavili tek sada, jer će kurs iz istorije klasične filologije na Pravoslavnom svetotihonovskom univerzitetu držati sadašnji urednik Grčko-latinskog kabineta, Roman Sergejevič Solovjov, koji upravo radi na ovoj knjizi. Savladati Vilamovica nije lak zadatak, naročito za prevodioca: potreban je poseban interes i osećaj za ovakvu vrstu literature. Zato se ne može reći da objavljujemo Vilamovica zato što ga očekuje neki apstraktni čitalac, već pre zato što će ova knjiga biti korisna kao udžbenik za konkretan nastavni kurs; a uz to postoji i želja da se na ruskom jeziku predstavi jedan određeni tip erudicije i pogled na svet koji se razlikuje od danas preovlađujućeg.
Treba li nam bolja ili gora televizija: Trka između obrazovanja i katastrofe
Sa istim nastojanjem da se očuva osećaj za određeni tip intelektualne delatnosti povezan je i projekat prevođenja knjige Marija Unterštajnera Problemi di filologia filosofica (1980). I u ovom slučaju reč je o tome da se predstavi jedan određeni tip naučnika, čija priprema i širina delovanja zaslužuju pažnju sami po sebi, bez potrebe da se sa njim u svemu saglašavamo u sadržajnom ili metodološkom pogledu. I ovde je, dakle, pre svega reč o proširivanju intelektualnog horizonta našeg čitaoca — u ovom slučaju, pre svega studenta filologije i filosofije.
Sličnom cilju — proširenju stilske osetljivosti i ukusa čitaoca — služe i objavljivanja starih ruskih prevoda u izdanjima Grčko-latinskog kabineta. Tako su, svojevremeno, prevodi Kalimaha koje je načinio Ivan Martinov uvršteni u knjigu Vere Pavlovne Zavjalove „Kalimah i njegove himne“ (2009); danas se stari prevodi uključuju u izdanja sa komentarima koja u poslednje vreme priređuje Roman Sergejevič Solovjov i objavljuju se pod njegovim uredništvom, pri čemu se oni donose u izvornom pravopisu.
Ovde je umesno reći i nekoliko reči o nedavno objavljenom izdanju odlomka iz „Dijaloga sa Trifonom Judejcem“ svetog Justina Filosofa. Za komentar su uzeti početak i završetak dijaloga, koji čine njegov književni okvir i imaju svoje uzore u Platonovim okvirnim dijalozima; sam komentar zasniva se na tri najbolja savremena kritička izdanja ovog dela, koja se neprestano upoređuju, čime se tekstu daje izvesna unutrašnja napetost i podstiče čitaočeva pažnja u nastojanju da dublje razume ovaj znameniti apologetski spis. Naglašena pažnja prema žanrovskoj prirodi teksta i različitim aspektima njegovog tumačenja ponovo doprinosi širenju horizonta čitaočevog razumevanja.
— Kada „Grčko-latinski kabinet“ ne bi bio izdavačka kuća, nego jedan veliki knjižni projekat — neka vrsta višetomnog korpusa, koja izdanja biste nazvali njegovim temeljnim delima?
Već duže vreme radimo na projektu „Biblioteka GLK“ (v. jednu od verzija, koja daje predstavu o strukturi sajta ove „Biblioteke“ — mgl-library.ru). Ta „Biblioteka“, po mom mišljenju, i odgovara Vašoj zamisli višetomnika, samo u elektronskom obliku. Njen cilj je da obezbedi neophodan minimum knjiga za sve nastavne predmete koje učenici naše škole izučavaju tokom jedanaestogodišnjeg školovanja.
Tokom svih jedanaest godina u gimnaziji izučava se Zakon Božiji, što podrazumeva i grčke tekstove Svetog Pisma, prevode, prerade, priručnike i drugo; kada je reč o geometriji, kao osnov se ne uzima neki udžbenik, već grčki tekst „Načela“ Euklida, sa prevodima i komentarima; u nastavi fizike, kao ključno delo, obavezno je zastupljen latinski tekst Philosophiae naturalis principia mathematica Isaka Njutna, takođe sa prevodima i tumačenjima.
Tako je svaka naučna disciplina predstavljena pre svega delima svojih klasika, i to na jeziku originala i, po mogućnosti, u prvim i najboljim izdanjima. Razumljivo je da se takva biblioteka ne gradi po nekakvom ideološkom načelu, već na osnovu izbora tekstova koji su temeljni za svaku pojedinačnu oblast znanja.
Izvor: Život Crkve
