Piše: Danilo Medin
Sve je rjeđe vidjeti ljekara koji sjedne kraj pacijenta, ne zaustavi pogleda na njemu, nego se zagleda u njega, pita ga šta ga muči, traži da mu pacijent ispriča nešto o sebi.
Još je rjeđe vidjedi ljekara koji se prvo pomoli za svoje pacijente, pa započne sa dijagnostikom i liječenjem.
Najrjeđe je vidjeti kako ljekar kad više ne može ništa da učini, kad je pacijent u hropcu u nekoj hladnoj sobi ispunjenoj mašinama koje pište i svijetle, bez ikoga svoga, sjedne kraj njega i drži ga za ruku ili mu stavi ruku na čelo. Obično se sve odvije u mehanicističkom krugu.
Pacijent je dijagnoza, a dijagnoza često maglovit pojam. Tableta ili injekcija i tu se naš put u pacijenta završava. Ajde, i to je mnogo, vidiš kakve su nam plate, a u Njemačkoj… tri raja.
Ta mistifikacija medicine kroz distancu, neke latinsko- engleske riječi, neshvatljivu patofizologiju treba valjda da ostave utisak na pacijenta da je ljekar bog i da je medicina scientia occulta.
U stvari je to samo najobičniji bezočluk, prikrivanje neznanja i poruka pacijetu: što više daš manje se brukaš.
Mada, sve češće i pacijenti dolaze sa već spremnom dojagnozom i terapijom sa AI i traže samo da im potvrdiš to što oni već znaju. Tako da ona Balintova: ljekar kao lijek – više ne važi, ako je ikad i važila. Treba vidjeti samo izraz lica studanata kad im kažeš da će prvih nekoliko vježbi samo gledati pacijenta i da treba da ti kažu šta su saznali iz tog posmatranja. Dakle, neće se to promijenti.
