Piše: Miroljub Stojaković
Nije bez značaja što je na svečanom otvaranju konferencije, konferansije izrazio veliku zahvalnost Beogradu i Budimpešti, gradovima koji su takođe 6. marta dali svoj doprinos obeležavanju stogodišnjice rođenja velikog reditelja, upriličivši njegovu retrospektivu.
Kako se jedna velika kultura odužuje svojim velikanima, pokazalo je obeležavanje stogodišnjice rođenja Andžeja Vajde, gorostasa poljskog filma, u Krakovu i Varšavi. Svečanom ceremonijom 6. marta (dan kada je Vajda rođen) u svečanoj sali Muzeja Manga u Krakovu, koji je inače osnovao sam reditelj a koji je posvećen japanskoj umetnosti i nauci, otpočela je godina Andžeja Vajde. O značaju ove proslave govori činjenica da je iza odluke da ovu godinu proglasi Vajdinom godinom, stao ni manje ni više nego poljski Senat. Potpisnik je imao retku privilegiju da kao gost Ministarstva spoljnih poslova Republike Poljske provede šest nezaboravnih dana u Poljskoj i prisustvuje priredbama Andžeju Vajdi u čast.
Muzej Manga je Vajda osnovao 1988. sa svojom suprugom Kristinom Zahvatovič, nakon što je u Kjotu, u Japanu, primio zamašnu novčanu nagradu za svoje stvaralaštvo. Sva sredstva od ove nagrade, Andžej Vajda, inače veliki poštovalac japanske umetnosti, uložio je, uz dodatna sredstva japanskih institucija i individualnih sponzora, a idući tragom velikog kolekcionara japanske umetnosti Feliksa „Mange“ Jasenjskog, u osnivanje Muzeja. Funkcija Muzeja je promicanje japanske umetnosti i nauke, ali i više od toga, Muzej će biti simbol prijateljstva naroda Poljske i Japana. To je, uostalom, bio i osnov obraćanja japanskog ambasadora koji je na svečanoj ceremoniji u Krakovu istakao svojevrsni značaj Mange kao obavezne karike u obostranom razumevanju.
Atmosfera u Muzeju Manga tog petka, 6. marta bila je upravo veličanstvena. Uz prisustvo visokih državnih zvanica, brojnih članova akademske zajednice i nezapamćeno medijsko interesovanje, pokazao je poljski kulturni establišment koliko je Andžej Vajda još živ, ali i koliko mu zahvalna Poljska duguje. Tom prilikom dodeljena je i nagrada Andžej Vajda koja je ove godine dodeljena supruzi Leha Valense, Danuti Valensi, kao i Andžeju Počobutu. Danuta Valensa kao aktivistkinja, „otvara teme ravnopravnosti, porodice i empatije, kao i odgovornosti prema svakom čoveku“. Počobut je novinar i publicista, aktivista Poljaka u Belorusiji, koji svojim delovanjem i nepokolebljivom borbom za istinu, radi na solidarnosti beloruskog i poljskog naroda. Takođe, specijalni izaslanik francuskog predsednika Emanuela Makrona uručio je orden Legije časti u rangu oficira, supruzi Andžeja Vajde, Kristini Zahvatovič. U dvoipočasovnoj priredbi dostojnoj najviših kulturnih ceremonija, s organizacijskim potencijalima koji bitno nadilaze lokalne poljske granice, pokazala je Poljska kolika je danas funkcija kolektivnog pamćenja, i koliko pojedinac u sklopu tog kolektivnog ustrojstva može da doprinese, pogotovo ako je on istaknuti umetnik.
Kataržina Novak, direktorka Manga muzeja, ljubazno se odazvavši pozivu za razgovor, naglasila je da je upravo zahvaljujući Vajdi i njegovoj viziji o radu Muzeja, Japan postao inostrana kultura u Poljskoj koja se mnogo bolje razume. Gospođa Novak je naglasila da 200.000 posetilaca godišnje obiđe Muzej Manga, a kada je o zbližavanju reč, upravo su Kjoto i Krakov postali sestrinski gradovi. Naravno, vodi se računa o reciprocitetu, da se, naime, omogući poljskoj kulturi jednaki tretman u Kjotu i Japanu.
Već sledećeg dana, u subotu, 7. marta, u istom muzeju otvorena je izložba Vajda. Povodom stogodišnjice rođenja. Ova sadržajno fascinantna izložba koju je priredila Dominika Gorovska, objedinila je ogromno bogato nasleđe porodičnog arhiva. S jedne strane, tu su dokumenta i fotografije, s druge, tu su Vajdini crteži, jedan segment njegovog stvaralaštva o kojem se uglavnom malo zna. Arhiv bračnog para Vajda već je institucionalni okvir po sebi, i Dominika Gorovska nije imala nimalo lak zadatak da iz ogromnog materijala izložbi podari koherentnost, ali mu da i na značaju dragocenim izložbenim akcentuacijama. Takav je na primer segment koji govori o Vajdinom ocu kojeg je KGB pogubio u Katinskoj šumi. Dominika Gorovska ne krije ambiciju da ova postavka zaživi u Diseldorfu, Londonu, Budimpešti, ali i u Beogradu.
Proslava započeta u Krakovu, seli se potom u Varšavu. U monumentalnoj zgradi Muzeja istorije Poljske, 9. i 10. marta, održana je dvodnevna konferencija posvećena Andžeju Vajdi, pod službenim nazivom Andžej Vajda, učenik, nastavnik, stvaralac obrazovne inspiracije. Tek ovim celodnevnim debatama , delo Andžeja Vajde viđeno je iz različitih interpretativnih ravni. U tu svrhu nekoliko uglednih gostiju doputovalo je iz inostranstva, a svakako najveće ime među njima je bio Ričard Penja, profesor emeritus s Kolumbija univerziteta u Njujorku. Njegovo komparativno izlaganje o Vajdi i njegovoj apsorpciji slikarskih elemenata iz slikarskog opusa Edvarda Hopera bilo je svakako jedno od najbravuroznijih.
Sličan status imao je profesor iz Japana Koiči Kujama koji je na tečnom poljskom jeziku govorio o Vajdinoj fascinaciji Marselom Karneom. Gotovo sva izlaganja na ovoj dvodnevnoj konferenciji, a bilo ih je tačno 14, zaslužuju da se nađu u jednom zborniku čije bi tematske koordinate u potpunosti obuhvatale teme i opsesivizme Vajdine filmske umetnosti. Takođe, u samoj završnici Konferencije, upriličena je diskusiona tribina na temu Istorija-mitovi–simboli. Andžej Vajda kao tvorac narativa o istoriji Poljske. Kšištof Njevjadomski pojavio se kao znalački moderator, a učesnici, Pjotr Vitek, Mihal Mizera i Mikolaj Mirovski briljirali su ne samo svojom erudicijom i intelektualnim nivoom kojim su se obraćali publici, nego i kontekstualizovanjem Vajdinog stvaralaštva u okvire koji su redovno izmicali estetičkoj arbitraži. Zašto je ovo od značaja? Zato što govori upravo o tome koliko je Vajdino delo živo, inspirativno, i kako klasifikatorni posao realno nikada nije dovršen. Nezaboravan je nastup profesora Mihala Mizere, koji je u jednom nadahnutom ekspozeu Vajdino pasionirano istraživanje istorije povezao s njegovom ogromnom ljubavlju prema čitanju istorijskih romana 19. veka i to, pre svega, ne romana Sjenkjeviča nego jednog drugog poljskog velikana, Ignacija Julijuša Kraševskog, koji svojim romanesknim opusom staje uz bok najvećim romanopiscima.
Dr. Radoslav T. Stanišić: Filmska kritika – Pepeo i dijamant
Nije bez značaja što je svečanom otvaranju rada konferencije, konferansije izrazio veliku zahvalnost Beogradu i Budimpešti, gradovima koji su takođe 6. marta dali svoj doprinos obeležavanju stogodišnjice Vajdinog rođenja, upriličivši Vajdinu retrospektivu, uz znatnu medijsku podršku.
Kako, nakon svega, danas gledati na Andžeja Vajdu? Ima li Vajdino delo nastavljače, istokrvne filmske stvaraoce, ili tek popularizatore? Andžej Vajda nikada nije bio toliko moralno razoran kao Andžej Munk. Nikada od realnosti nije pobegao u igru kao Ježi Skolimovski. Nikada nije verovao u nadrealno kao Roman Polanski. Nikada nije probao da promišlja svet iz moralne perspektive jednog katolika kao Ježi Kavalerovič. Nikada se nije opijao oniričkim perspektivama Vojćeha Ježija Hasa. Nikada nije bio toliko ciničan i agresivan kao Kšištof Kješlovski… Njegov filmski vek je bio razgovor s istorijom, u meri u kojoj je, naravno, istorija to dozvoljavala, ali isto tako, u meri u kojoj su moćnici bili pasivni i dezorijentisani. Jedan drugi veliki Poljak, Kšištof Zanusi, nazvao bi to iluminacijom.
Izvor: Radar
