Piše: Jovan Zafirović
Između dva tragična datuma, 17. mart 2004. i 24. mart 1999, posle kojih Srba u mnogim mestima na Kosovu i Metohiji nema, od kojih su mnogi proterani i raseljeni, ubijeni od strane albanskih ekstremista, želeo sam da ukažem na nešto posle čeka ću verovatno biti dočekan na nož. Šalim se, neću. Već sam to uspeo dosadašnjim “jeretičkim” oglašavanjem.
Dvadeset dve godine od martovskog pogroma obeleženo je u Gračanici, ali i protestom u prestonici Srbije – na tim događajima se govorilo da više nikada, ono što je bilo, ne sme da se dogodi. Tom prilikom nabrajani su stradali i prognani Srbi od strane Albanaca, devastirani spomenici kulture, crkve i manastiri, kuće koje su porušene i spaljene, na Radio televiziji Srbije, posle serije „Selo gori, a baba se češlja“, pušten je film o martovskom pogromu. Takođe, hiljade i hiljade objava na društvenim mrežama je podeljeno uz poruku „da se nikad ne zaboravi“. Sada nam predstoji još jedna krvava godišnjica, 24. mart, 27 godina od NATO agresije na našu zemlju, godišnjica u kojoj se sve to isto dešavalo srpskom narodu, samo mnogo duže. 78 dana. I opet će, posle filmova, akademija, sećanja, i poruka „da se nikad ne zaboravi“ život nastaviti da teče.
E o tom bih životu…
Zamera mi se što ne govorim češće o pozitivnim primerima i što ističem negativne, evo prekidam taj niz, na kratko, naravno. Pomenuću i ja porodilište u Pasjanu o kom svi govore kao o porodilištu sa najvećim prirodnim priraštajem u Srbiji itd. Kao što rekoh, na kratko samo. Priča o porodilištu ne odražava pravo stanje na terenu. Da ne cepidlačim pa da ne kažem da u tom porodilištu u selu od hiljadu stanovnika ginekolozi ne porađaju samo meštanke tog sela kako vole da prenose neki mediji, portali, instagram profili, već trudnice iz čitavog Kosovskog Pomoravlja, ako bismo tako, onda bi bio, verovatno, najnegativniji prirodni priraštaj. Pravo stanje na terenu jeste da je više Srba u poslednjih desetak godina iseljeno nego što je rođeno na Kosovu i Metohiji.
U poslednjih desetak godina mnogi Srbi su napustili Kosovo i Metohiju i uglavnom je razlog poznat, ali se o njemu ne govori. Zadržava se u sebe, a ta istina koja se zadržava u sebe izjeda. Za potrebe ovog teksta koji se taloži dugo, želeo sam da iskomuniciram sa poznanicima iz različitih krajeva Kosova i Metohije koji su napustili Kosovo i Metohiju u poslednjih desetak godina i dobijem odgovore koje, uglavnom, mi na lokalu znamo, osećamo, ali i proživljavamo. I koji bole.
Kroz neformalnu komunikaciju, kroz opušten razgovor, uvek sam, negde na sredini razgovora, postavljao pitanje: Zbog čega si najviše otišao? I sad, ako čita neko ko je sa Kosova i Metohije, odgovori ga neće iznenaditi, ali ako čita neko ko ne samo da nije sa prostora naše južne pokrajine, već nije upoznat ni sa situacijom, može da se iznenadi.
„Zbog Srba“, „zbog naših prodanih duša“, „zbog Beograda, on je postavio ove koji nas isteruju“, „zbog toga što nisam mogao da se zaposlim, jer su sve svoje preko veze zaposlili“, „mene su isterali Srbi, a ne Šiptari“, „Šiptari koji hoće da nas isteraju, koji nas proganjaju i koji hoće Kosovo bez nas, ne bi me oterali, ali ne mogu da se borim protiv ovih naših“, bili su odgovori koje sam dobijao. Naravno, bilo je tu i odgovora koji su se ticali napretka, karijere, školovanja, dakle, nevezanih za osećaj progona od onih koji se smatraju kao svoji, od kojih se ne očekuje, ali ovi prvi koje sam doslovno citirao paraju uši, stvaraju osećaj neprijatnosti, besa, i niz drugih negativnih osećanja.
Dakle, pored prištinskog monstruoznog pritiska na Srbe, Srbi su u poslednjih nekoliko godina napuštali Kosovo i Metohiju i zbog katastrofalne politike Beograda koji podržava, malo je reći nedostojnu vlasat na lokalu, zbog potpunog zanemarivanja naroda i gledanja ličnih interesa, zbog parole „iskoristi priliku, neće ovo doveka“, zbog… još mnogo pojedinosti.
Zašto sam ovo rekao u periodu između dva datuma tragična za srpski narod?
Kada prebrojavamo žrtve i vodimo brigu o kulturi sećanja, kada govorimo da nikada ne sme više da se pogrom dogodi, što ne sme, ne sme ni da se zaboravi i smetne s uma da se pogrom i dalje događa, sada od strane svih, od srpske nebrige i albanskog plana o sveobuhvatntoj diskriminaciji i proterivanju, samo što se sada više ništa ne pali, nego se gasi, jedno po jedno. A iseljene, te žrtve pale u miru – koje se batrgaju po svetu i snalaze se, koje žale samo njihovi bližnji što su morali da odu, ko gde zna i može, niko ne broji, ne pominje i ne zna.
