„Crna Gora ne smije postati ničija kolonija“, reče lider jedne političke organizacije.
Izjava je čudna jer je Crna Gora od sticanja nepostojeće nezavisnosti 2006. postala kolonija sa patronima u vidu zapadnih ambasada i NATO struktura, i nema nikakvih teoretskih šansi da izađe iz tog statusa dok postoji. Takve su i sve državice nastale raspadom bivše SFRJ. Dakle, ta priča je završena, zato poziv da država ne bude kolonija nema nikakvih osnova te je u domenu nerealne politike.
Ako neko želi da Crna Gora prestane biti kolonijom, neka umjesto pokliča iznese program. Dakako, neće iznijeti nikakav program jer se on ne može napisati. Čak i kada bi se napravio sjajni ekonomski program, Crna Gora vratila sve dugove, standard bio na nivou Njemačke, opet se ne bi mogla otrgnuti od patronata. Niti je imala, niti će imati mehanizme, niti političku silu da to ostvari. Kada je, svojevremeno, okruženje obavijestilo Josifa Visarionoviča Staljina da „moćni Vatikan ima zamjerke na račun politike SSSR“, Staljin ih ne upitao: „Koliko taj Vatikan ima divizija!?“
Jedino što se može uraditi u sadašnjoj situaciji u Crnoj Gori je: sužavati razmjere patronata i umanjiti nivoe njegovog dejstva, ali se to može samo realnom politikom, kooperativnošću, mudrošću i virtuoznim političkim potezima, čega nema. Samim tim, istrčavati se protiv sile po sistemu „šut na rogatoga“, bez ikakvih referenci moći, znači u perspektivi od te sile biti potisnut iz svih sfera uticaja, što im je vrlo lako uraditi! To je cijena odmetanja u nerealne prostore.
Mi ne možemo biti „državotvorno svoji i nezavisni“ u turbulentnim prostorima gdje vladaju moćne sile: političke, vojne i finansijske. Koje te momentalno mogu blokirati po sva tri navedena punkta, ali i dati određenim malim narodima znak na pobunu, jer se bez toga patronata „ne osjećaju bezbjedno“, recimo. Sva ta priča o nezavisnoj Crnoj Gori od 2006. je brutalna laž bivšeg režima političkog satanizma i njihovih medijskih klovnova. Za to vrijeme, od 2006. Crna Gora je bila pokorni patronat, a bivši režim je zbog šampionskog podaništva dobio autonomno pravo da se iživljava nad narodom: pljačka ga i na krst razapinje. I tako je bilo do njegovog strmoglava 30. avgusta…
Mi smo, dakle, prinuđeni biti u priči i temi, ali posebni i autonomni tamo gdje je nama važno, za što uvijek ima prostora.
Vojin Grubač
Izvor: IN4S
