Piše: Milorad Durutović
Čovjek sve više liči na izumrlu vrstu – ne biološki, već pojmovno. Doduše, ako bismo razmišljali o tome šta se danas dešava s prekomjernim eksponiranjem tijela za potrebe industrijskog spektakla, performansa i erotske potrošnje, veoma lako bismo mogli prepoznati znake fosilizacije, truljenja potonje civilizacije.
Po svemu sudeći, tijelo opstaje još jedino kao eksponat, kao instrument koji se usavršava i održava samo spolja, dok se njegova nutrina može oglasiti tek kao kijavica. Ta pretjerana briga za figurativnost tijela zapravo dovodi do jednog paradoksa o kojem govori i Mihail Epštejn: tijelo će izaći iz upotrebe kao konj ili parna mašina u doba elektrike.
Međutim, svakom fizičkom rasapu prethodi pojmovni – o tome bismo još mogli posvjedočiti.
Onakav kakav se od praoca Adama i pramajke Eve zaputio u postedensku pustolovinu, valjda s nadom da će se jednom vratiti kući, čovjek se postepeno smanjivao i komprimovao, sve dok nije dostigao današnji digitalni oblik. Sveden na profile, avatare, lozinke, algoritme i kodove, zaveden sopstvenom požudom i uvjerenjem da se raj na zemlji može sagraditi samostalno, bez Božijeg prisustva – čovjek se, dakle, užurbano približio sudbini dinosaurusa. No i to je možda kakav-takav povratak kući – finoj, elektrifikovanoj pećini.
Kao da se provlačimo uskim koridorom još obasjani zracima jučerašnjeg sunca. Kao da nam je dopušteno da se još malo sjećamo kakvi smo bili dok smo, kao pojam i kao vrsta, hodali zemaljskim prostranstvima. Kao da nam se srce razliva kao časovnik na Dalijevom platnu te ubrzano curi niz grudi, seleći se u topli inkubator ispod displeja.
Milorad Durutović: Virtuelno bogoslovlje – Između otpora i nužnosti
Za to vrijeme digitalni demijurg najavljuju izbavljenje kroz eventualnu izradu aplikacije koja će, nakon naše biološke smrti, uspješno simulirati naš život – naše navike, postove, misli i osjećanja; čestitati rođendane pratiocima i dijeliti uspomene. Stoga bi bilo pošteno konstatovati da smo već sada, ako ne mrtvi, onda umrtvljeni: arhivirani, spakovani u folder digitalizovane vječnosti:
Death isn’t the end: Meta patented an AI that lets you keep posting from beyond the grave.
U najmanju ruku, zvuči kao reklamni slogan iz holivudske produkcije. Ostaje, međutim, neizvjesno da li fabrikanti naše jedine preostale stvarnosti time žele da nas oslobode tanatofobije – naslijeđenog straha, krivice i kazne – ili da i samu misao o smrti dislociraju u sferu tehničkog, softverskog kvara koji se može servisirati i resetovati za nova umiranja.
Tehnološka ambicija da se produži trag života može izgledati dopadljivo, simpatično, ali i tragikomično. Sama pomisao da se eshatološki pojmovi – smrt, vaskrsenje, vječnost – prevode u jezik softvera; sama pomisao da se vaskrsenje svede na kontinuitet aktivnosti, a smrt na kvar sistema, ne može se razumjeti drugačije nego kao podrivanje pojmovnika klasične i hrišćanske kulture – i to ne spolja, već iznutra, zamjenom značenja. Svaka obmana i počinje tako: kao bezazlena igra ljubavnika.
Izvor: RTNK
