Piše: Elis Bektaš
Prije nekoliko dana na portalu Iskra objavljen je tekst Antropologija veštačke inteligencije iz pera Aleksandra Petrovića. Svojim osvrtom autor otvara nekoliko bitnih pitanja o fenomenu vještačke inteligencije, iskazujući sasvim legitimnu brigu za poziciju čovjeka u visokodigitalizovanom svijetu sadašnjice, a pogotovo onom u budućnosti.
Nažalost, većina premisa na kojima počiva Petrovićev tekst prednaučne su ili, u najboljem slučaju, aristotelijansko-romantičarske, dakle nesavremene i nesaobražene tekovinama kognitivne znanosti i filozofije uma, kao i drugih nauka i naučnih disciplina. Polazna teza njegovog teksta je ontološka i svodi se na tvrdnju da ono što je lišeno kvaliteta prirode ne može biti inteligentno. To je filosofski zastario i prevaziđen stav još od Alana Turinga, a tek će u budućnosti udruženo djelovanje neurologije, molekularne biologije i kibernetike dati precizniji odgovor na pitanje o ontologiji inteligencije i o njenom ishodištu.
No, prije bavljenja tezama iznijetim u tekstu, potrebno je ukazati da Petrovićev osvrt barata jezikom na nivou pseudo-argumenta. On zastupa stanovište da je sintagma „vještačka inteligencija“ ideološki konstrukt i ideološka prevara. To je donekle zanimljiva, ali u osnovi veoma pogrešna teza zbog toga što u sebi implicitno sadrži nekonzistentan pristup jeziku. Naime, ta sintagma jeste metaforična ali metafora nije izjednačena sa lažnošću. Jezik poznaje nebrojeno mnogo funkcionalnih metafora, čak i u tehnološkom registru, pa i sam autor u svom tekstu koristi brojne metafore, ali odlučuje da samo jednu proglasi ideološkom prevarom i jednu lingvističku konvenciju izlaže kritici i prijekoru kao da je metafizička i ontološka tvrdnja.
I samom pojmu inteligencije autor pristupa, kako je već rečeno, na romantičarski i prednaučni način, implicitno je proglašavajući za a priori zadatu univerzaliju i očigledno je brkajući sa konceptima duha i duše. Inteligencija je pojam koji ima nekoliko značenja, ali ovdje je riječ o inteligenciji kao antropološkoj odlici i sposobnosti uma da percipira i obrađuje podatke koji mogu biti dati i u vidu senzacije (podatak nije samo riječ ili broj). Inteligencija je, dakle, baš kao i srodno joj mišljenje ali i manje srodan emotivni ustroj, obrazac reagovanja na podražaje, pri čemu inteligencija i mišljenje pretpostavljaju postojanje, ali ne i apsolutnu dominaciju, znatno pravilnijih algoritama nego kada su emocije u pitanju, mada je treba dopustiti hipotetsku mogućnost da će nauka (neurologija i molekularna biologija) u budućnosti pokazati da su i reaktivni obrasci u prostoru emocija takođe algoritamski. I kada apstrahira pa čak i anticipira, intelgiencija je i dalje obrazac reakcije na podražaj, odnosno na primljeni podatak, bez obzira što je taj podatak možda oformljen unutar same inteligencije.
Pored toga, inteligencija nije unaprijed zadat apsolut već antropološka odlika koja se razvijala tokom vremena i bivala supstancijalno oblikovana brojnim vektorima, materijalnim okruženjem, društvenim odnosima, naučnim dostignućima, tehnologijom, kulturom i umjetnošću… Kao vrijednosno i etički neutralan fenomen, inteligencija se često stavljala na raspolaganje kako, da pojednostavim stvar, čovječnosti, tako i nečovječnosti.
Što se tiče ishodišta, odnosno izvorišta inteligencije kao antropološke odlike, ona, kao i sve druge antropološke odlike, započinje na ćelijskom nivou i odvija se kao biohemijski, elektro-neuronski i algoritamski determinisan proces, ali arhitektura sistema inteligencije jedinke ostaje višeslojna, osjetljiva na početne uslove i stohastična u mjeri koja stvara privid haotičnosti. Zbog toga reakcija ljudske inteligencije na isti podražaj nije univerzalna i nužno identična, ne zato što nauka „još uvijek ne zna“, već zato što je sistem kompleksan i stohastičan. Petrović, međutim, i antropološku i vještačku inteligenciju percipira kao mehanicistički predeterminisane, dakle trivijalno prediktivne. Zbog svega toga Petrović ostaje vjeran upotrebi pojma inteligencije kao alhemijskog i eshatološkog i posmatra je izvan naučne percepcije koja inteligenciju sagledava kroz sposobnost rješavanja problema, adaptaciju, te kroz sposobnost generalizacije i učenja iz podataka, odnosno iz iskustva, dakle i kroz induktivnu i kroz deduktivnu sposobnost. Ujedno, nauka je davno odbacila koncept inteligencije kao totaliteta pa tako danas operiše sa različitim strukturama inteligencije.
Šahovski AI softverski model, dakle, jeste inteligentan u domenu šaha, kao što je jezički AI model inteligentan u domenu lingvističkih obrazaca. To, istina, nije „duhovna“ inteligencija ali nije ni neinteligencija. Petrović, međutim, zapada u već klasičnu zamku i inteligenciju posmatra isključivo kao duhovnu determinantu i uspostavlja relaciju po kojoj ono što nije ljudska inteligencija nije inteligencija uopšte. To je skoro pa jednako tvrdnji da mačka ili slijepi miš ne vide jer ne vide kao čovjek.
Petrovićeva početna teza, po kojoj je vještačko lišeno kvaliteta prirode pa samim tim i inteligencije, pada već na prvom epistemološkom koraku. Naime, prirodno nije ujedno i ontološki privilegovano. Antibiotik koji je vještački sintetizovan djeluje u prirodi, avion koji je takođe artefakt leti po zakonima prirode, a matematički dokaz koji je apstraktan i nematerijalan važi u prirodi. Vještačko, dakle, nije suprotno prirodnom već je njegov derivat, odnosno produkt prirodnog sistema, ljudskog uma i materijalnih procesa. Ako prirodni neuron može procesirati informaciju, ne postoji nikakva fizička, metafizička niti ontološka prepreka da taj posao ne obavlja i silikonski sklop. Petrović, međutim, sve to zanemaruje i uvodi ontološku hijerarhiju bez dokaza, arbitrarno i eshatološki vrijednosno.
Iz toga proističe da on između prirode i vještačkog vidi apokaliptični metafizički jaz a ne kontinuitet i interakciju, a inteligenciju posmatra kao duhovnu esenciju a ne kao funkcionalni proces. Takav pristup skoro nužno ga vodi ka prepoznavanju zavjere nominacije u operativnoj i funkcionalnoj terminologiji, ali i ka odbacivanju heuristike u ime a priori zadatih aksiomatskih koncepata kakvi su um, duh, duša, inteligencija, slobodna volja…
Petrović se u tekstu neprekidno, kao na ogradi između Radovana i Vilotića, klati između filosofskog pokušaja, koji samo što ne sklizne u perenijalizam, i teologizaciju, pa stoga u svoju kritiku tehnologije uvodi pojmove đavola, demona, liturgije kapitala, tehnološke teologije. To je u esejizmu sasvim legitiman metaforički narativ, ali ne i argument. Ozbiljna kritika tehnologije, od Elula, preko Mamforda pa do Štiglera, bavi se, između ostalog, analizom tehničkih sistema, političkom ekonomijom tehnologije, automatizacijom moći, metamorfozama ljudskog rada ali i ljudske percepcije… Kod Petrovića toga nema, postoji samo apokaliptična retorika.
Ipak, ispod tog patetičnog nanosa, u Petrovićevom tekstu postoje obrisi relevantnih pitanja, među kojima su tehnološki kapitalizam, korporativna koncentracija moći, automatizacija odlučivanja, ubrzavanje društvenih procesa, gubitak radnih mjesta i redefinisanje samog pojma rada, instrumentalizacija čovjeka, manipulacija informacijama, militarizacija AI… Nažalost, autor te fenomene ne podvrgava analizi već ih mitologizuje, odnosno odbacuje filosofiju tehnologije u ime tehnofobne eshatologije. Sva ta legitimna i relevantna pitanja do kojih Petrović oprezno dolazi ali u njih ne ulazi prevashodno su političko-ekonomska i tehnološka, a ne ontološko-demonološka. Na kraju krajeva, ni sama AI nije demon već alatka u strukturi moći, kao i svaka tehnologija prije nje. Petrovića, međutim, AI sama po sebi čak i ne zanima, niti on razumijeva kako ona funkcioniše, kao što ne razumijeva ni šah, pa zato on tvrdi da je nadmoć AI modela u šahovskoj igri moguća jer je „igra namještena“. Ta dominacija AI modela samo potvrđuje da je šah formalni sistem sa konačnim i ograničenim skupom pravila, pa ako tehnološki model ili kolokvijalno rečeno mašina dominira u toj igri, to je samo dokaz da algoritamska inteligencija postoji i funkcioniše u ograničenim domenima, ali niko ozbiljan iz toga neće izvlačiti zaključak o metafizičkoj nadmoći.
Petrović se, dakle, ne obrušava na samu AI, već na prosvjetiteljstvo, optužujući ga za rat protiv prirode, a koncept AI vidi kao potvrdu demonske prirode prosvjetiteljstva. Naravno, on bira da svoj napad vodi nastupnim pravcem preko AI jer je lakše napasti jedan relativno nov tehnološki fenomen nego se otvoreno uhvatiti ukoštac sa idejom prosvjetiteljstva koje činjenično jeste afirmisalo racionalizam, tehniku i eksperiment kao metodu, ali je istovremeno dalo nemjerljiv doprinos razvoju ljudskih prava, etike, koncepta kritike autoriteta, naučne medicine… Autor prenebregava da bez tog racionalističkog i prosvjetiteljskog „mehanicizma“ ne bi bilo antibiotika, vakcina niti anestezije i da bi se čovječanstvo još uvijek borilo protiv danas iskorijenjenih boleština, sa veoma malim izgledima na uspjeh u toj borbi. No Petrović se, umjesto odmjerenog i neutralnog uvida, odlučuje za selektivni pristup po principu švedskog stola i uzima samo ono što podržava njegovu unaprijed zadatu tezu, ne i ono što tu tezu dovodi pod sumnju i oduzima joj validnost i kredibilitet.
Da ne ostane samo u jezičkom, ontološkom i tehnološkom prostoru, Petrović se poziva i na etiku, tvrdeći da je AI ugrožava i na tom mjestu opet pada u zamku posmatranja jednog dinamičnog fenomena kao a priori zadate univerzalije i apsoluta. Nesumnjivo je da je pojava AI postavila veoma ozbiljna iskušenja pred savremenu etiku, pogotovo onu koja se bavi društvenim, ekonomskim i političkim odnosima, ali slična iskušenja kroz istoriju su se rađala i sa pojavom drugih tehnologija, štamparije, parne mašine, automobila, računara… Ako se može govoriti o ugrožavanju etike, onda tu optužbu nipošto ne treba upućivati vještačkoj inteligenciji, već društvenom i političkom okviru koji ne učestvuje u razvijanju standarda i etičkih okvira. Tamo gdje oni postoje, legitimno se može promišljati i kritikovati njihova efikasnost, ali ne i tvrditi da je etika smrtno ugrožena vještačkom inteligencijom.
Petrovićev diskurs, premda ima ambiciju da bude antropološki i filosofski, ustvari je pseudoteološki. On naizgled piše o antropologiji i ontologiji, pa čak i o metafizici i etici AI, ali su mu referentni okviri demonologija, jeres, idolopoklonstvo, trojanski konji, liturgija kapitala… To nije kritička analiza tehnološkog fenomena već napola sekularizovana teodiceja u kojoj je AI simbol civilizacijskog otpadništva. Petrović nije uplašen pred mogućnošću da mašina „misli“, već je intuitivno i podsvjesno užasnut pred mogućnošću da priroda ili, da budem još precizniji, svijet „misli mehanički“.
Pored toga, on je uplašen i pred dinamičnošću i adaptivnošću svijeta, pa ga poziva na povratak sebi, ali ne precizira da li se taj povratak završava u srednjem ili starom vijeku ili možda čak u pećini. Otud njegov apokaliptični vapaj da je najgori život – bolji život. Pritom on ne razmišlja o kredibilnosti i plauzibilnosti vlastite pozicije, jer neko ko se sa takvom strašću obrušava na savremena tehnološka dostignuća, pritom ih ne razumijevajući i pozivajući na povratak nekakvoj izvorišnoj duhovnosti, ne bi smio da koristi ni artefakte nešto manje savremene tehnologije, poput računara ili automobila.
Možda i najveći problem sa Petrovićevim tekstom jeste to što on piše kao AI, odnosno on u svom eseju radi upravo ono što rade slabiji i primitivniji modeli vještačke inteligencije: poseže u selektivni idejni korpus – Bejkon, Marks, Dekart, Tarkovski…, uspostavlja metaforičke lance bez argumentacionog uporišta, koristi nategnute pseudosilogističke konstrukcije koje počivaju na pogrešnim ili nedovoljno shvaćenim premisama, odbacuje empiriju i umjesto nje nudi kanonske obrasce kao aksiomatske, podiže retoričku temperaturu ali bez verifikacije i potvrde narativa… i tako stvara privid dubokoumnog stila ali bez ikakve misaone dubine, dobijajući kao rezultat antiprosvjetiteljski esej u formi pseudofilosofske prividne sinteze.
Problem, dakle, nije to što je Petrovićev tekst usmjeren protiv vještačke inteligencije, već što počiva na odsustvu argumentacije i razumijevanja problema o kom govori. Dramatična apokaliptična retorika jednostavno ne može amortizovati taj nedostatak.
