Piše: Zorica Kojić
Ugasila se još jedna velika zvezda jugoslovenske popularne muzike – Beti Đorđević. Otišla je kako vrhunskom profesionalcu i priliči, nakon završenog nastupa iz serijala koncerata „Džez petkom“ u Klubu RTS-a, održanog 16. januara 2026, tiho, u samoći, gde se veliki umetnici posle koncerta povlače da sami sa sobom još jednom porazmisle o svemu, sagledaju sopstvenu interpretaciju bez ulepšavanja, pronađu možda i poneku manu, ili ipak zadovoljno zaključe kako je protekli nastup bio baš lep i uspešan.
Ništa se nedolično na sceni tom prilikom nije dabome dogodilo, jer tamo je život, sjaj, raspoloženje, i predstava se uvek odigra u punom intenzitetu do kraja. A kada se reflektori pogase i kada se konačno spustiš sa pozornice dole, iskoračujući iz onog sebe od maločas među sasvim običan svet, dok napuštaš svu tu pompu postajući jedan od mnogih – tek tada možeš sebi zadovoljno da kažeš: dobro je, sve je prošlo odlično.
Radost pevanja
Beti Đorđević imala je bar dva profesionalna života. Prvi, kada je zablistavši talentom u najmlađim danima, kročila pred nas još krajem 1960-ih, donoseći sa sobom onu magnetičnu privlačnost svojom fizičkom lepotom, moćnim glasom, ali uvek i pre svega neprevaziđenom radošću pevanja za publiku. Sve navedeno ostalo je da je krasi do poslednjih dana.
Tokom 1970-ih godina objavljivala je zapažene singlove, učestvovala na brojnim uglednim festivalima širom Jugoslavije i kao svoj zaštitni znak sa sobom svugde nosila pesmu „Počnimo ljubav ispočetka“ Aleksandra Koraća, to vrhunsko ostvarenje svoje privatne i scenske ličnosti.
I zaista, sa Beti je sve bila ljubav, počinjala je i nastavljala se sasvim prirodno – i onda kada je bila prepoznata kao muzička zvezda velikog SFRJ zamaha, jednako kao i onih čudnih dana što su usledili narednih par decenija, kada je njena jedinstvena bluz, fank, soul i džez finoća ostajala gotovo neprimetna u moru šljaštećih hitića i instant slave, tih jednokratnih tržišnih proizvoda bez duše, srca, strasti i oduševljenja – rečju, bez svega onog što je Beti razlikovalo i činilo nasmejanom, zračećom, neponovljivom.
Domaća i regionalna muzička publika ponovo je počela da otkriva Beti kao autentičnu divu iz nekih boljih vremena tek u novom milenijumu, čudeći se kako je uspela da ostane toliko u svojoj umetnosti neokaljana i, nakon svega, iznova vredna svakog poštovanja.
Beti Đorđević, ta retka preživela ratnica sa marginalizovanog muzičkog fronta, koji je verno odražavao zlatnu muzičku prošlost iz nekadašnje zajedničke domovine, naša Tina Tarner ukratko, i dalje je bila blistava i puna snage, netaknutog glasa, a neiscrpnog entuzijazma i plemenitosti. Imala je zaista veliku dušu i poklanjala je tu svoju neprocenjivu dragocenost bića kao spiritualne dragulje svud okolo neštedimice.
U Domu omladine
Poseban odnos, poslednjih petnaestak godina, Beti Đorđević izgradila je sa Domom omladine Beograda – gde će održati prvi pravi solistički koncert na svoj rođendan 2019. – kao i sa Beogradskim džez festivalom.
Vrativši je u svakoj mogućoj prilici na muzičku pozornicu koja joj po formatu i umetničkom dostojanstvu pripada, u Domu omladine Beograda – možemo slobodno reći – Beti Đorđević pronašla je svoj dom, svoje muzičko ognjište, svoje kreativno utočište i internacionalnu publiku svih generacija koja joj je iskreno uzvraćala ljubavlju i uvažavanjem.
Tako smo upoznali u stvarnosti našu Beti, nepretencioznu i ljupku drugaricu džinovskog srca, umetnicu koja je ravnopravno koliko onomad u Hotelu „Jugoslavija“ ćaskala sa jednom Elom Ficdžerald, ali kojoj je bilo i potpuno normalno da po gradu putuje običnim prevozom, susreće svoje obožavaoce i svakodnevne prolaznike, ne pateći od manije veličine, jer ona jeste bila velika – velike karijere i još veće dobrote.
Zauvek mlada
Beti Đorđević ponosila se uspesima svoje generacija i rado se odazivala zajedničkim skupnim nastupima, ali je volela i mlade muzičare, kao što su i oni voleli nju. Primala je zadivljeno njihovu svežu, novopristiglu energiju, a sa svoje strane podučavala ih je živoj koncertnoj zbilji iz prve ruke.
Tako su njeni mladi saradnici dobijali profesionalni maksimum iz jednog iskustva visokog ranga i dugog trajanja, a i Beti je iznova oživljavala u kontaktu sa njima, podmladivši se sa svakom narednom prilikom.
Jedan od vrhunaca svog ličnog i profesionalnog života – po sopstvenom priznanju – doživela je kada ju je Muzička škola „Stanković“ u martu 2023. godine pozvala da zatvori Svečani koncert u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine, povodom obeležavanja 112 godina svog postojanja.
Kao nekadašnja učenica violončela i teorije Muzičke škole „Stanković“, nastupila je sa đacima Džez odseka ove ugledne obrazovne institucije i time ispunila svoj davnašnji san. Bilo je zaista dirljivo videti ovu velikodušnu umetnicu kako nas obasjava svojim neporecivim talentom sa scene „Kolarca“, ali se istovremeno ponaša i kao deo ansambla, sa skromnošću i strahopoštovanjem pred veličinom svoje nekadašnje škole, koju je zauvek nosila u sećanju.
Treba još reći kako je Beti Đorđević uvek i u svakoj prilici bila prelepa i šik, besprekornog ponašanja, ogromne muzičke volje i vrhunskog profesionalnog postignuća. Nikada se ni na koga i ni na šta nije žalila, nikada prepričavala tračeve, nikada za sebe nešto specijalno zahtevala. Jer u njoj nije bilo ni trunke razmaženosti, ozlojeđenosti ili ogorčenosti, nikakvog prenemaganja i zameranja, iako je njen život bez ikakve sumnje bio pun istinskog bluza, mnoštva neprebolnih udaraca, vlastite neprilagođenosti u ovim brutalnim vremenima, sive i hladne svakidašnjice koja ne pokazuje uvek ljubazno lice. Bez obzira na to, gledala je na ovaj svet očima deteta i u svim njegovim nesavršenostima pronalazila tračak sunca i razlog za radost.
Za nas koji smo je voleli i poznavali, Beti ostaje zauvek mlada i nasmejana, prava privilegija je bila imati je za prijatelja.
I još nešto: Beti nam je uvek prva čestitala sve praznike i svaku svoju poruku završavala sa: „Voli vas vaša Beti“.
I mi tebe Beti, i to od sveg srca.
Izvor: RTS OKO
